Iznos plaće u uskoj je vezi s time jesu li radnici pokriveni kolektivnim ugovorom, pokazuju službeni podaci.

U devet od deset država članica EU s najnižim prosječnim plaćama i minimalnim plaćama, samo je 7 do 30 posto radnika pokriveno kolektivnim ugovorima pa tako i plaćama koje su sindikati ispregovarali.

S druge strane, u osam od deset zemalja s najvišim plaćama, više od 70 posto radnika pokriveno je kolektivnim ugovorom.

Međutim, problem postoji u svakoj zemlji: 19 milijuna radnika samo u Njemačkoj ne uživa prednosti kolektivnih ugovora, dok je na razini EU čak 76 milijuna (što je 39 posto svih zaposlenih) radnika isključeno iz kolektivnih ugovora.

Europska konfederacija sindikata (ETUC) upozorava na ove podatke uoči daljnjih koraka Europske komisije na ispunjenju obećanja predsjednice Komisije Ursule von der Leyen kako će „osigurati da svaki radnik u našoj Uniji ima pravednu minimalnu plaću“.

Komisija bi inicijativu trebala predstaviti 28. listopada, a europski sindikati traže donošenje direktive koja će zajamčiti da nijedna država članica ne može odrediti minimalnu plaću ispod dvostrukog praga siromaštva (60 posto medijalne plaće I 50 posto prosječne plaće) te koja će istodobno zaštititi i poticati kolektivno pregovaranje u svakoj državi članici. Podsjetimo, taj je zahtjev podupro i Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH).

„Podaci su jasni: plaće su najniže tamo gdje je kolektivno pregovaranje najslabije. Vjerodostojno europsko zakonodavstvo kojim će se odgovoriti na niske i nepravedne plaće mora podrazumijevati mjere jačanja kolektivnog pregovaranja. Komisija mora zahtijevati od država članica da potiču kolektivno pregovaranje, zajamče sindikatima pristup radnim mjestima, a javna sredstva dodjeljivati onim tvrtkama koje sklapaju kolektivne ugovore“, komentirala je Esther Lynch, zamjenica glavnog tajnika ETUC-a.

Zanimljivo, američki časopis Jacobin je povodom njihovoga Dana rada prenio dva grafikona koja također potvrđuju važnost sindikalne organiziranosti za oporavak ekonomije.

Grafikon Instituta za ekonomsku politiku (EPI) pokazuje odnos između sindikalne gustoće i udjela nacionalnog dohotka koji odlazi na najbogatijih 10 posto Amerikanaca.  Grafikon jasno pokazuje: što je veći postotak radnika sindikalno organiziran, niži udio novca odlazi na superbogate, i obratno. Slabljenjem sindikata i smanjenjem sindikalne gustoće (tj. broja sindikalno organiziranih radnika) porastao je udio prihoda najbogatijih 10 posto – on je sada veći nego što je to bio slučaj prije Drugog svjetskog rata.

Drugi grafikon, također prenesen s EPI-ja, pokazuje odnos između produktivnosti, sindikalne gustoće i plaća radnika.

Nešto prije 1980. godine, produktivnost radnika i plaće bilježili su trend rasta, što je pratilo rast sindikalne gustoće i njeno zadržavanje na relativno visokoj razini. Kada je sindikalna gustoća počela opadati, nije došlo do oštrog rasta produktivnosti no zato su plaće zabilježile promjenu trenda. Slabljenjem sindikata plaće radnika počele su padati. Kako se smanjivao broj sindikata, tako su vlasnici tvrtki i dioničari zadržavali više za sebe.

Ovaj trend nije samo američka specifičnost. Ako promatramo razdoblje od 2008. do 2019., kada možemo govoriti o usporednim statističkim standardima i podacima, u Hrvatskoj također proizvodnost rada, mjerena bruto proizvodom po odrađenom satu rada raste, sindikalna gustoća pada, a realne bruto plaće stagniraju ili su u padu: proizvodnost rada, po satima rada porasla je za 8,2 posto. U istom razdoblju sindikalna gustoća je pala s 32,9 posto iz 2008. na otprilike 22 posto 2019. godine. Realni rast plaća u tom je razdoblju iznosio 7,8 posto, što je uzrokovano vladinim intervencijama u porez na dohodak, a ne neovisnim rastom kod poslodavaca; bruto plaće zapravo bilježe realni pad od 2,2 posto.

Podaci potvrđuju ono što je sindikatima oduvijek jasno: ako želimo društvo i ekonomiju pravedno za sve, potreban nam je znatno snažniji sindikalni pokret i znatno više sindikalno organiziranih radnika.