Inženjer sam po struci, a radim u jednoj državnoj tvrtki. Samo da napomenem da nisam stranački aktivan i da sam posao dobio na natječaju. Kada sam se zaposlio radio sam prvo kao pripravnik i na ugovore na određeno te sam nakon skoro tri godine dobio ugovor za stalno. Kod nas je inače tradicija da čim dođeš u tvrtku dobiješ pristupnicu i učlaniš se u sindikat. Tako da sam i ja postao član sindikata dok sam još bio pripravnik. Na početku nisam znao ništa o sindikatu, samo sam znao da mi se od plaće izdvaja iznos za članarinu.
Prvi put kada sam osjetio koliko je sindikat snažan i jak te koliko je bitan je bilo tijekom promjene vlasti 2015. godine. Nama u državnim tvrtkama je veliki stres svaki put kada se mijenja vlast jer se pojavljuju samoprozvani manageri koji pokušavaju izmisliti toplu vodu i pokušavaju unijeti tzv. promjene.
U tom trenutku jedan kolega i ja smo imali ugovore na neodređeno vrijeme, ali smo bili najmlađi i vremenski najkraće u tvrtki. Uskoro smo kolega i ja proglašeni nekim viškom. Nuđeno nam je da radimo na drugim radnim mjestima i do 500 km od mjesta gdje smo radili, tražili su da potpišemo izmjene ugovora. Tu počinje naša borba. Mi se obraćamo našem sindikatu, konzultirali smo se s pravnikom sindikata, borili smo se preko našeg sindikata i našeg predsjednika te je naš poslodavac već unaprijed vidio da je bitka izgubljena i odustao je, prvotno zbog toga što argumentacija koju su imali nije bila utemeljena.
Iako je možda uvjerenje da je nama u državnim tvrtkama lagano i da imamo sigurne poslove, međutim, svaka promjena vlasti donosi nove odmazde i najčešće stradaju oni najslabiji. Iako djeluje kako sam se odlično izborio za sebe, ono što svakako mogu istaknuti, nisam ja bio jak sam od sebe, bio sam jak jer sam imao sindikat koji me je savjetovao i podržao u borbi za moj posao. Sindikat mi je čuvao leđa.
Krešo, inženjer (36 godina)
