Prošli tjedan mediji su izvještavali i komentirali (vjerojatno ne dovoljno) slučaj radnice koja je uspjela na sudu dokazati da ju je poslodavac diskriminirao zbog majčinstva. Svima nama kojima je stalo do radničkih i ljudskih prava posve je normalno da radnici ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj zbog toga što su roditelji. No ovaj slučaj dobro ilustrira i neka temeljna pitanja vezana uz svrhu i smisao radnog zakonodavstva, a kojih se korisno prisjetiti u trenutku kad se vode razgovori o izmjenama Zakona o radu i najavljuje njegova „modernizacija“.

Koliko god će se većina nas zgražati na pokušaj poslodavca da se riješi radnice zato što ima malu djecu i što zbog toga češće od drugih izostaje s posla, činjenica je da u tome nema ničega iznenađujućeg.

Cilj djelovanja poslodavca je profit

Poslodavcu je, po definiciji, cilj ostvariti što veći profit, odnosno povećavati svoje prihode i smanjivati rashode, koliko god je to moguće bez da dugoročno ugrozi svoj opstanak. (Argument, uz manju modifikaciju, važi i za javni sektor: dobrom upravitelju u javnom sektoru također je u interesu smanjiti troškove koliko može, kako bi sa sredstvima koja su mu na raspolaganju građanima pružio što bolju uslugu.)

Poslodavcu je stoga u interesu plaćati jefitnije sirovine, plaćati što manje poreze i što manje potrošiti na trokove rada. Sve to povećava njegovu uspješnost u stvaranju profita, odnosno ispunjavanju svrhe zbog koje postoji.

Društvo ima pravo postavljati granice

Naravno, između interesa poslodavca i okoline u kojoj on djeluje nalaze se određena društvena pravila i norme. Društvo, kao i na drugim područjima, postavlja pravila o tome što jest, a što nije prihvatljivo ponašanje.

Tako poslodavac ne smije podmetnuti požar u skladištu svog konkurenta, iako bi mu to bilo u interesu. To se čini vrlo očitim i nitko se tome ne čudi. No u osnovi nema bitne razlike između te zabrane i ograničenja najdužeg trajanja radnog vremena ili propisivanja uvjeta pod kojima se može koristiti ugovor na određeno vrijeme. U oba slučaja društvo odlučuje povući granicu poduzetničkoj slobodi, zbog uvjerenja da određeno ponašanje nije društveno prihvatljivo, odnosno da njegova zabrana koristi većini građana.

Pritom ne treba zaboraviti da su društvo i njegova pravila potrebni i poslodavcima. Društvo ih, između ostaloga, štiti od fizičkog nasilja (uključujući palež skladišta), gradi im ceste i drugu infrastrukturu bez koje ne bi mogli poslovati, te ulaže ogromna sredstva i napore u odgoj i obrazovanje budućih radnika.

Poslodavci (najčešće) nisu ljudi

Jedna linija argumentacije (onih koji drugačije vide radne odnose i ulogu Zakona o radu) reći će da ovakve teze demoniziraju poslodavce, kako nije istina da su svi poslodavci loši, nego da puno njih brine o svojim radnicima i da im zato zakonom ne treba postavljati nepotrebna ograničenja i formalnosti.

Problem s ovim argumentom jest u tome što poslodavac po prirodi ne može biti dobar ili loš (u etičkom smislu). Poslodavac nije stvarna, nego apstraktna pravna osoba.

Izuzetak, u pravnom smislu, čine samo obrtnici, no oni, osim samih sebe, zapošljavaju relativno malo radnika. Čak i kod malih firmi, gdje smo poslodavca navikli identificirati s „gazdom“, zakon jasno razlikuje stvarnu osobu vlasnika i pravnu osobu poslodavca. Ako sumnjate u to, pokušajte ovršiti privatnu imovinu vlasnika firme zbog neplaćene plaće.

Od poslodavca se stoga ne može i ne treba očekivati da bude „dobar“. Neki od njih se nesumnjivo dobro ponašaju prema radnicima. Postoje vlasnici poduzeća koji svoje osobne  vrijednosti prelijevaju u način poslovanja, a postoje i velike korporacije koje smatraju da im se dobar odnos prema radnicima dugoročno ekonomski isplati. No to nema veze sa strukturnim odlikama ekonomskog sustava i tržišta rada. Zakoni se ne pišu prema takvim individualnim slučajevima.

Jedina svrha Zakona o radu je zaštita radnika

Naravno da nije dobro bilo kojim zakonom, pa tako i Zakonom o radu, stvarati nepotrebne birokratske prepreke. No birokratske prepreke koje je potrebno propisati Zakonom o radu ovise i o ponašanju svih nas, a posebno poslodavaca. To lijepo možemo vidjeti na primjeru evidencije radnog vremena, za koju se poslodavci posebno žale da im je prekomplicirana.

Kad u našem društvu ne bi bilo neplaćenog prekovremenog rada i kad bi se on smatrao neprihvatljivim (kao što se smatra u nekim drugim zemljama), ne bi bilo ni potrebe da se detaljno evidentira radno vrijeme. No dok postoji taj problem ima smisla inzistirati na tome da evidencija radnog vremena bude što detaljnija, kako bi se olakšalo uvrđivanje i dokazivanje stvarno odrađenih sati, kad god to bude iz bilo kojeg razloga potrebno.

Poslodavci moraju napokon shvatiti da su brojne zapreke na koje se žale u Zakonu o radu u velikoj mjeri rezultat njihovog ponašanja i poslovnih praksi.

Svrha Zakona o radu jest da zaštiti radnika, kao slabiju stranu, u odnosu prema poslodavcu i da odredi koji su načini i opsezi iskorištavanja rada društveno neprihvatljivi. To je jedina svrha Zakona o radu. On ne služi omogućavanju konkurentnosti gospodarstva.

Jasno je da svako ograničenje koje Zakon o radu postavi, svako pravo radnika koje zaštiti, stvara trošak za poslodavce i smanjuje njihovu konkurentnost. Pitanje je samo društvenog dogovora koja su prava dovoljno važna da se to napravi.

Rad po mjeri objavljuje blogove koji se bave popularizacijom i kritičkim promišljanjem tema vezanih uz radnička prava, radničko organiziranje i sindikalizam. Stavovi autora izneseni u blogovima nisu nužno i službeni stavovi izdavača stranice SSSH. Imate ideju o kojoj želite pisati i objaviti blog na Radu po mjeri? Javite nam se na [email protected].