Kako će Europa izgledati nakon koronakrize? Moguća su četiri scenarija, koja se uvelike razlikuju u smislu njihovih socijalnih i ekoloških posljedica.

Sada je jasno kako će pandemija Covida-19 imati velike, dugoročne posljedice. U Europskoj uniji u pitanju su sami temelji europskih integracija.

EU određuju njezini „stupovi“: jedinstveno tržište i sloboda kretanja, euro i Pakt o stabilnosti i rastu, zakon o tržišnom natjecanju i državnoj pomoći. Pandemija je uzdrmala ta tri stupa, a oni će zasigurno biti u središtu rasprava o budućnosti Europe.

Nacionalne granice

Kad je riječ o slobodi kretanja ljudi, ponovno zatvaranje nacionalnih granica jako je simboličan trend koji pokazuje kako se na „druge“ Europljane gleda kao na potencijalno opasne strance koji prenose bolest. To postavlja vrlo delikatna pitanja. Kada će se i u kojim uvjetima (zdravstvenim, ekonomskim, političkim) razmotriti ponovno otvaranje – bez izazivanja prevelikoga rizika? I u kojoj mjeri – šengensko područje ili skupine zemalja sa sličnom razinom rizika (zemlje Beneluksa, baltičke zemlje, zemlje Iberijskoga poluotoka), kako, čini se, predlaže Europska komisija?

U nedostatku zajedničkoga pristupa upravljanju zdravstvenom krizom, vrlo je vjerojatno kako će još dugo opstati manje-više stroge unutarnje granice. Kad je pak riječ o vanjskim granicama EU-a, primjer Kine sugerira kako će strogo zatvaranje u čahuru nacionalnoga teritorija u odnosu na vanjski svijet, nakon prevladavanja nacionalne zdravstvene krize, postati pravilo.

U kontekstu monetarne unije lišene mehanizama solidarnosti i bez nadnacionalnoga političkog upravljanja, pravila Pakta o stabilnosti i rastu su (privremeno) suspendirana, što je potpuno suprotno od krize eurozone. Međutim, postavlja se pitanje: što slijedi nakon toga? Različiti su načini financiranja proračunskih deficita i javnih dugova, koji će nesumnjivo eksplodirati. Posljedice tih naizgled tehničkih odluka uvelike se razlikuju u smislu njihova fiskalnog i socijalnog utjecaja. Bez obzira na to hoćemo li posegnuti za „helikopterskim novcem“ ili „korona-obveznicama“, ili ćemo se držati Europskoga stabilizacijskoga mehanizma, pitanje načina na koji će se oporavak financirati i kakav ćemo oporavak imati uvelike će utjecati na budućnost.

K tome, jesu li institucionalne inovacije koje se usvajaju privremene ili dugoročne, je li inicijativa SURE (podrška skraćenome radnome vremenu) početak sustava osiguranja nezaposlenosti na razini EU-a? Prethodna kriza nije omogućila nikakav napredak prema nadnacionalnim upravljanjem valutom, dok će ova biti posljednja prilika da se to učini.

Drukčiji temelji

Pod pretpostavkom da će preživjeti, Europska unija nakon krize mogla bi imati drukčije temelje ako se nastavi preispitivanje navedena tri stupa. No u kojem će se to globalnom okruženju zbivati? Četiri su moguća scenarija.

Prvi (suprotno onome o čemu sam ranije pisao) je mogući povratak neoliberalnoj pravovjernosti – nešto nalik na prethodnu krizu (2008.-2013.), kada se Europa još radikalnije okrenula neoliberalnim temeljima nakon manje-više zelenog oporavka 2009. Ugledni znanstvenici to su nazvali čudnom ne-smrti neoliberalizma. Taj je scenarij ovoga puta malo vjerojatan, ali ne treba ga otpisati.

Istina, teško je zamisliti da će se mjere štednje primijeniti na javni sektor u idućih godinu-dvije. Ipak, reakcije nekih nacionalnih organizacija poslodavaca, sve veće tenzije u nekim zemljama (i konflikt u SAD-u između guvernera i predsjednika), te spašavanje sektora industrije i usluga bez stvarnih socijalnih ili ekoloških uvjeta ukazuju u tom pravcu.

Drugi scenarij je kineski put, kojim idemo prema autoritarnijem nadgledanju stanovništva neke države uz pomoć sredstava temeljenih na umjetnoj inteligenciji, uz ograničenja katkada temeljnih sloboda u zamjenu za osjećaj zaštićenosti. Činjenica da bi se ova zdravstvena kriza mogla ponavljati otvara mogućnosti još autoritarnijim vladama, kao što su mađarska i poljska, da učvrste svoju poziciju jamaca sigurnosti i zaštite svojih građana.

Taj scenarij ide ruku pod ruku s globalnom fragmentacijom i manje-više radikalnom „deglobalizacijom“. I ovdje je indikativan primjer SAD-a za vlade Donalda Trumpa, prije svega uz mogućnost osvajanja drugoga mandata. Važna jedinica postaje nacionalni teritorij, uz socijalnu kontrolu pospješeno 5G mrežama.

Konačno, relaksacija ograničenja i spašavanja tvrtki u problemima redefinirat će pojam mogućeg i zakonitog. U pitanju je legitimnost države da intervenira u ekonomski život. Utjecaj ove krize na realnu ekonomiju bit će dugotrajan, što znači da se Europa još dugo neće vratiti na normalno.

To pak dopušta drukčije odluke nego što je to bio slučaj ranije. Hoće li se uloga države u gospodarstvu – bilo da je riječ o izravnoj ili neizravnoj – usredotočiti na „spas“ tradicionalnih sektora (zračni promet, proizvodnja nafte ili vozila), ili će nas gurnuti prema ekološkoj transformaciji?

Rast pod svaku cijenu

Treći scenarij je povratak na rast pod svaku cijenu, uz nesputanu potrošnju bez ikakvog obzira za okoliš. Takav scenarij podsjeća na Belle Époque, a bio bi ni više ni manje nego tulum za kraj svijeta. Dok bi očito imao pozitivan utjecaj na konvencionalne ekonomske indikatore (kao što je bruto domaći proizvod), te bi kratkoročno i srednjoročno smanjio stečajeve i nezaposlenost, imao bi goleme dugoročne posljedice.

Apeli nekih vlada, poput češke, i sektorskih aktera da se zaboravi na Europski zeleni plan podcrtavaju moć toga scenarija. Ako se potrošnja ne oporavi, zahtjevi za oporavkom dat će novi poticaj onima koji traže da se manje pažnje pridaje ekološkim pitanjima i koji traže veću „fleksibilnost“ na tržištu rada na štetu radnika. Iz te perspektive treći scenarij umnogome bi mogao nalikovati prvome.

Posljednji scenarij podrazumijeva ubrzanje ekološke tranzicije i brzo revidiranje našega modela rasta, uz povratak javnim uslugama, zajedničkim dobrima i solidarnosti kao središtu ekonomije i socijalnih pitanja. Posijali smo sjeme tih promjena, zajedno s nekim vladama i akterima iz civilnoga društva koji podržavaju Zeleni plan, te zajedno s nekim gradovima, poput Pariza i Bruxellesa, pokazujući put ka brzoj tranziciji, iako – istini za riječ – teško ostvarivoj u kontekstu visoke nezaposlenosti i ekonomske krize.

Dva čimbenika će imati odlučujući utjecaj. Prvi je djelomično preseljenje proizvodnih lanaca i određeni ekološki protekcionizam, koji bi in extremis mogao biti umnogome sličan drugom, nacionalističkom scenariju. Ključno pitanje pritom bi bilo koji bi čimbenik prevladao: suradnički protekcionizam (usmjeren ostvarivanju istoga cilja) ili antagonistički protekcionizam (izaći kao pobjednik nad drugima).

Drugi, ključni čimbenik je skraćenje radnoga vremena. On predstavlja razdjelnicu između neoliberalne obnove i scenarija oporavka pod svaku cijenu, te znači stratešku prekretnicu. To je, prema mojemu mišljenju, strateški najvažniji aspekt u strukturiranju budućih rasprava.

Navedeni scenariji nisu međusobno isključivi, te ih je moguće kombinirati i paralelno razvijati u različitim regijama svijeta, ovisno o aktualnom odnosu snaga. Možda neće trebati puno za pomak s jednoga na drugi. Strategija kolektivnih aktera bit će stoga od ključne važnosti, što će utjecati na način na koji će se transformirati arhitektonski stupovi Europske unije.

Članak napisao Philippe Pochet, glavni direktor Europskoga sindikalnog instituta (ETUI). (Članak izvorno objavljen na Social Europe 30. travnja 2020.; prevela Dijana Šobota)