Količina, način organizacije i fleksibilnost radnoga vremena čine važan dio uvjeta rada i snažno utječu na ravnotežu radnoga i privatnoga života. Trend porasta fonda radnih sati, ali i njegovoga skraćivanja i fleksibilnijeg raspoređivanja kao dio odgovora na krize, te izazovi koje nosi digitalizacija i transformacija brojnih radnih mjesta, ponovno su učinili radno vrijeme i njegovu organizaciju prioritetnim temama sindikalnoga pokreta.
- Duže radno vrijeme dovodi do niže produktivnosti. Kraće radno vrijeme povećava produktivnost.
- Fleksibilni oblici rada i radnoga vremena mogu biti korisni za pojedince i društvo. Uvjet za to je da budu regulirani zakonima ili kolektivnim ugovorima, kako bi se spriječilo da idu samo u korist poslodavaca.
- Države bi javnim politikama trebale promicati smanjenje broja radnih sati i zdravu ravnotežu radnoga i privatnoga života.
Međunarodna organizacija rada (ILO), čija se i prva konvencija, usvojena 1919. godine, bavi pitanjem radnoga vremena, u siječnju je predstavila izvještaj koji analizira količinu i organizaciju radnoga vremena, te učinke koje ti aspekti imaju na ravnotežu između privatnoga i poslovnoga života radnika. Izvještaj pokazuje kako manji broj sati rada donosi prednosti radnicima, poduzećima i cijelome društvu. Isto se može reći i za fleksibilizaciju organizacije radnoga vremena, ali samo ako je dobro regulirana.
Izneseni podaci pokazuju kako za većinu radnika na svijetu standardno osmosatno radno vrijeme nije tipično. Naime, nešto više od trećine njih radi duže od 48 sati tjedno, većina suprotno svojim željama. S druge strane, petina radnika radi sa smanjenim brojem sati, kraće od 35 sati tjedno, često s nepredvidivim brojem sati rada i rasporedom radnoga vremena. Oba ova obrasca rada nepovoljno se odražavaju na zdravlje radnika i ravnotežu privatnoga i poslovnoga života.
Fleksibilnost i produktivnost
Jedan od najvažnijih nalaza ponovno razbija stari mit o visokoj produktivnosti dugih radnih sati. Podaci pokazuju kako duži sati rada zbog umora i stresa rezultiraju nižom produktivnošću rada. S druge strane, učinak smanjivanja radnoga vremena je suprotan - produktivnost raste. Fleksibilna organizacija radnoga vremena također može pomoći, jer dopušta radnicima da rade kad su najproduktivniji, pa im istodobno omogućuje bolje usklađivanje rasporeda radnoga vremena s osobnim potrebama. No ta fleksibilna organizacija mora biti regulirana tako da o njoj ne odlučuje isključivo i jednostrano poslodavac.
Fleksibilni pristupi radnome vremenu pokazali su se kao odlična mjera odgovora na krize, ali i nakon njih, osobito u okolnostima nedostatka radne snage i fenomena „velike ostavke“, kao alat zadržavanja i privlačenja radnika. Primjerice, rad sa skraćenim radnim vremenom uvelike je pomogao očuvati radna mjesta za vrijeme financijske krize nakon 2008. i u prvim fazama pandemije. Pandemija je osim toga zahtijevala i smanjene socijalne kontakte. To je potaklo rad na daljinu, koji je, s jedne strane, omogućio zadržavanje zaposlenosti, a s druge stvorio novi prostor za autonomiju radnika.
Fleksibilna organizacija rada i radnoga vremena ima svoja ograničenja i negativne strane - nepredvidivost, duže radno vrijeme, brisanje granica između rada i privatnoga života, izgaranje i drugo. Dio negativnih učinaka zasigurno proizlazi iz činjenice da su takve mjere često provođene neformalno, te nisu bile regulirane. Kako bi se ograničili potencijalni negativni učinci, nužno ih je regulirati zakonima ili kolektivnim ugovorima, primjerice uvođenjem tzv. prava na nedostupnost i evidencijom radnoga vremena.
Dijana Šobota
Fotografija: Rodolfo Barreto/Unsplash
Povezani članci:
Četvreodnevni radni tjedan
