Svi imamo pravo na dostojanstven i produktivan rad u uvjetima slobode, jednakosti, sigurnosti i ljudskoga dostojanstva. No ostvarivanje tog prava nije tako jednostavno za osobe s mentalnim problemima, koji su zbog njih često isključeni iz pristupa zaposlenju ili su žrtve diskriminacije i stigmatizacije. To jednako vrijedi i za one s dugotrajnim i izraženijim tegobama, kao i one kojima je to prolazna i privremena posljedica izvanrednih okolnosti i pritisaka.

Problem mentalnog zdravlja među radnom populacijom je u porastu – prije pandemije koronavirusa problemi s mentalnim zdravljem na globalnoj razini pogađali su više od 15 posto radnika. Mentalni problemi su među vodećim uzročnicima invaliditeta i nesposobnosti za rad, pored kardiovaskularnih i mišićno-koštanih poremećaja, te ozbiljno utječu na produktivnost, porast stope bolesti, izostanaka s posla, bolovanja, nesreća na radu i velikih fluktuacija radnika. Stručnjaci predviđaju kako će u budućnosti doći do dramatičnog porasta problema mentalnog zdravlja, a troškovi mentalnog zdravlja su i prije pandemije na europskoj razini bili viši od pet posto BDP-a. Nakon pandemije koronavirusa suočit ćemo se s pandemijom mentalnih problema i krizom mentalnog zdravlja, a znaci te krize već su sada prisutni.

No osim troškova za ekonomiju, troškovi za pojedinca još su veći. Zbog stigme, nedostatka znanja, edukacije i podrške radnicima s mentalnim problemima, brojni radnici prepušteni su sami sebi, a posljedice su često fatalne.

Nažalost, ekonomska i socijalna situacija proteklih godina – s visokim stopama nezaposlenosti, porastom udjela nesigurnih, prekarnih poslova i niskih plaća – dodatno pogoršava stanje i pridonosi porastu stresa, tjeskobe i depresije među radnicima. Također, mentalno zdravlje u posljednje vrijeme sve više dobiva na važnosti zbog novih načina organizacije posla, brzine radnih procesa i sve češćeg zamagljivanja poslovnog i privatnog života, odnosno rada izvan radnog vremena. Međutim, tek s pojavom pandemije koronavirusa tema mentalnog zdravlja dolazi u središte pozornosti.

Utjecaj pandemije na mentalno zdravlje radnika

Izbijanje pandemije koronavirusa za mnoge je radnike značilo pojavu niza novih ili značajnijih rizičnih čimbenika za mentalno zdravlje: visoka razina nesigurnosti i straha, uključujući strah od zaraze na radnom mjestu i donošenja zaraze kući, restrikcije i izolacija, promjene u procesima i zahtjevima na radnom mjestu, promjene u kućanstvima, financijske poteškoće i zabrinutost za sigurnost posla,  potencijalno pogoršanje postojećih zdravstvenih stanja, poteškoće povezane s pristupom uslugama i brojne druge. Najčešći novi psihosocijalni rizici su strah od zaraze, povećano radno opterećenje i promjene u radnom rasporedu, narušena ravnoteža privatnog i poslovnog života, rad od kuće, izolacija, povećano uznemiravanje i nasilje u obitelji i na radnom mjestu, nesigurnost posla i gubitak posla. Za vrijeme pandemije značajno je povećana stigmatizacija, posebno kod zdravstvenih radnika i onih koji su bili u kontaktu sa zaraženim osobama.

Međutim, pandemija nije na sve utjecala jednako: najnegativnije se odrazila upravo na najranjivije skupine radnika - žene, mlade radnike u dobi između 18 i 34 godine, samozaposlene osobe te radnike s nižom razinom obrazovanja. Mladi radnici također su najizloženiji anksioznosti, depresiji, poremećajima spavanja i suicidalnim mislima. Također, očekivano, zbog povećane mogućnosti zaraze i nemogućnosti rada od kuće, posebno su rizicima izloženi radnici u zdravstvu i skrbi, u prodaji, na šalterima, transportu i dostavi, restoranima i drugim uslužnim djelatnostima te radnici u obrazovno-odgojnom sustavu. Takvi radnici češće prijavljuju anksiozne i depresivne simptome i češće koriste supstance u odnosu na druge radnike.

U posebno teškom položaju su zaposleni u sustavu zdravstva, koji su i prije pandemije bilježili visoke razine stresa. S pandemijom kod njih raste preopterećenost, osjećaj krivnje, zabrinutosti i stresa, razina sagorijevanja i suočavanja sa stigmatizacijom, te im se općenito smanjuje razina mentalnog zdravlja i dobrobiti.

Istraživanje SSSH

Svjestan važnosti teme, ali i činjenice kako nema dostatan uvid u stanje mentalnog zdravlja radnika i razmjere utjecaja pandemije, Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) je proveo istraživanje koje je imalo za cilj provjeriti kako se radnici osjećaju na poslu, kako je pandemija Covid-19 utjecala na njihovo mentalno zdravlje, poduzimaju li poslodavci ikakve mjere i pružaju li podršku radnicima, što poduzimaju sindikati te identificirati prostor za djelovanje i zalaganje sindikata kako bi se  u radnim sredinama vodilo više računa o mentalnom zdravlju radnika.

Istraživanje je provedeno tijekom ožujka i travnja 2021. godine, metodom online ankete na uzorku od 429 ispitanika. Unatoč određenim ograničenjima uzorka (nereprezentativan, nejednaka zastupljenost muškaraca i žena i zastupljenih sektora odnosno djelatnosti), rezultati su ipak indikativni i ukazuju na zabrinjavajuće trendove koji u vezu stavljaju pandemiju koronavirusa i mentalno zdravlje radnika.

Rezultati istraživanja

Istraživanje je pokazalo kako je 43,4 posto ispitanika danas nešto nezadovoljnije svojim životom u usporedbi s vremenom prije pandemije, dok je 33,8 posto ispitanika znatno nezadovoljnije. Na mentalno zdravlje 30 posto radnika pandemija je negativno utjecala, a gotovo 70 posto ispitanih smatra da im se zbog pandemije povećala razina stresa. Najveći postotak radnika stres osjeća zbog straha da će zarazu donijeti kući (63,9 %), te zbog promijenjene radne atmosfere (50,1 %) i promjene u načinu rada (44,8%).

Rezultati ankete ukazuju i da je o temi mentalnog zdravlja još uvijek teško raspravljati u radnim sredinama. Čak 55 posto ispitanika reklo je da se na radnom mjestu nikad ne raspravlja o mentalnom zdravlju, a 15,4 da je na njihovu radnu mjestu tema mentalnog zdravlja predmet šale. Radnici se ustručavaju razgovarati o temama mentalnog zdravlja zbog straha od etiketiranja i diskriminacije (24,9%) i zato što ne misle da bi im nadređeni (39,6%) ili kolega (21%) bili od pomoći. S druge strane, 32,9 posto radnika bilo bi spremno razgovarati o ovoj temi, ali samo s bliskim kolegama (36,8%) ili u povjerljivom okruženju, sa sindikalnim povjerenikom (15,6%).

Zabrinjavajući su podaci i o odnosu poslodavaca prema mentalnom zdravlju: čak 74,8 posto ispitanika tvrdi kako poslodavac ne provodi nikakve mjere vezano uz mentalno zdravlje, a 61,5 posto ispitanika nije od poslodavca dobio nikakve informacije o podršci mentalnom zdravlju. 70,2 posto ispitanika tvrdi kako njihov poslodavac nije poduzeo nikakve prilagodbe kako bi pružio podršku radnicima koji imaju probleme s mentalnim zdravljem, dok 14,7 posto među prilagodbama izdvaja mogućnost rada od kuće. Gotovo polovica ispitanika smatra kako poslodavac nije na primjeren način upravljao promjenama u radnom okruženju ili pružio podršku radnicima za vrijeme pandemije.

Kad je riječ o aktivnostima sindikata, 37,3 posto ispitanika ne zna je li sindikat poduzeo ikakve aktivnosti u vezi mentalnog zdravlja, a 40 posto nije zadovoljno angažiranošću sindikalnih povjerenika odnosno povjerenika radnika za zaštitu na radu kad je riječ o mentalnom zdravlju. 53 posto ispitanika ne zna sadrži li kolektivni ugovor ikakve odredbe u vezi mentalnog zdravlja.

Rezultati istraživanja SSSH predstavljeni su na konferenciji „Mentalno zdravlje na radnom mjestu: Kako je pandemija utjecala na radnike?“, koju je SSSH organizirao uoči Nacionalnog dana zaštite na radu kako bi proširio svijest o važnosti mentalnog zdravlja, osobito kako bi bolje razumjeli posljedice pandemije na mentalno zdravlje radnika i kako bi bolje prilagodili sindikalno djelovanje.

Istraživanje Kako smo na radnom mjestu?

Nalaze istraživanja SSSH, dobrim dijelom potvrđuje i istraživanje Kako smo? Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Zdravstvenog veleučilišta Zagreb, koje je dalo i druge vrijedne nalaze, ukazujući na zabrinjavajuće trendove narušenoga mentalnog zdravlja. Pandemija je dovela do izrazitog porasta nesigurnosti posla, porasta nezaposlenosti i pojave novog izvora stresa i pritiska: strah od zaraze na radnom mjestu. U odnosu na godine prije pandemije, bilježe se dva negativna trenda: porast straha od loših promjena na poslu i straha od gubitka posla. Pritom je istraživanje pokazalo značajne razlike između privatnog i javnog sektora: zaposleni u privatnom sektoru imaju veći strah od gubitka posla, dok radnici u javnom i državnom sektoru više strahuju za uvjete rada. Jako se povećalo i radno opterećenje, osobito kod tzv. ključnih radnika ali i kod onih koji cijelo vrijeme rade kod kuće, online, dok oni koji redovito odlaze na posao ili kombiniraju rad od kuće i odlazak na posao imaju manji doživljaj radnog opterećenja.

Siromaštvo se pokazalo vrlo važnim faktorom ovog istraživanja, što potvrđuje domaća i međunarodna istraživanja ali i tvrdnje sindikata kako je pandemija produbila socijalne razlike i kako su cijenu pandemije platili najsiromašniji. Naime, kod ispitanika s najnižim primanjima najviše je poraslo radno opterećenje za vrijeme pandemije. Također, za tu je skupinu otkriveno i kako najviše strahuju od negativnih promjena na poslu, ali i da se osjećaju najmanje sigurno u kontekstu zaraze na poslu te su zbog prirode posla izloženiji zarazi.

Prostor za sindikalni rad

Stanje mentalnog zdravlja radnika i utjecaj koji je pandemija na njih imala pokazuje nužnost sindikalnog ali i općenito javno-političkog djelovanja. Pandemija je pokazala kako ova kriza nije samo kriza javnog zdravstva već i kriza socijalnog i ekonomskog modela i kako su nužne mjere koje će osigurati „bolje normalno“, mjere usmjerene na smanjivanje socijalnih razlika te prije svega osigurati bolje plaće i rad po mjeri čovjeka, imajući na umu kako je upravo financijski pritisak najsnažnija odrednica psihičkog zdravlja.

Osim značajnog doprinosa sindikata u izradi kvalitetnijih javnih politika (u što je uključen i naš zahtjev za žurnim donošenjem Nacionalne strategije za mentalno zdravlje te za kvalitetnijim uređenjem područja zaštite na radu, posebno u nadzoru provedbe mjera), sindikat može učiniti puno i u pružanju konkretne podrške radnicima.

Istraživanje SSSH je pokazalo kako ima i prostora i potrebe da se sindikati više bave mentalnim zdravljem radnika, od aktivnosti informiranja i osvještavanja te veće zastupljenosti teme mentalnog zdravlja u edukaciji sindikalnih povjerenika i povjerenika radnika za zaštitu na radu, do progresivnijeg kolektivnog pregovaranja, uključivanjem specifičnih odredbi u kolektivne ugovore, primjerice iz područja prevencije stresa.

Briga o mentalnom zdravlju radnika i zaštita radnika od stigmatizacije i diskriminacije temeljem (mentalnog) zdravlja sastavni je dio sindikalnog posla.