Već preko godinu i pol u Hrvatskoj se vodi rasprava o tome kako promijeniti način zapošljavanja stranih radnika, a da se pritom zadovolje dva cilja: omogućiti brz i jednostavan ‘uvoz’ radnika kojih u Hrvatskoj nedostaje, ali i osigurati da se to događa u kontroliranim uvjetima, odnosno da ne stvori poremećaje na domaćem tržištu rada.
Naime, nijedna država ne omogućuje poslodavcima da zapošljavaju koga hoće. Za zapošljavanje stranaca (osim ako se radi o građanima Europske unije, na koje moramo primjenjivati ista pravila kao i na naše državljane), države uglavnom izdaju dozvole, a njihovo izdavanje ovisi o zadovoljavanju određenih kriterija vezanih za radne uvjete i stanje na tržištu rada. U bilo kojoj zemlji, stranac će obično teško dobiti dozvolu za boravak i rad ako na domaćem tržištu rada ima radnika koji mogu obavljati iste poslove.
Hrvatska je dosad imala sustav kvota. Svake se godine određivao točan broj dozvola za boravak i rad koje su se mogle izdati po pojedinom zanimanju. Mišljenje o tome koliki se uvoz treba dopustiti davali su Hrvatski zavod za zapošljavanje, te organizacije radnika i poslodavaca, no u praksi je Vlada uglavnom ispunjavala zahtjeve poslodavaca

Sustav kvota, uveden u uvjetima visoke nezaposlenosti, nije prikladan u uvjetima promijenjene situacije na tržištu rada i visoke potražnje za radnom snagom. Ukupna kvota narasla je za više od 25 puta u samo nekoliko godina, a poslodavci traže njezino povećanje i nekoliko puta godišnje, pa je sve to u svakom smislu preraslo kapacitete Ministarstva unutarnjih poslova kojem su povjerene provjere i administriranje.

Što Vlada predlaže?

Prijedlog poslodavaca bilo je rješenje po uzoru slovenskog– umjesto kvota, opravdanost zapošljavanja bi u svakom pojedinačnom slučaju procjenjivao HZZ (osim ako se radi o zanimanju koje je utvrđeno kao deficitarno, u kojem slučaju mišljenje nije potrebno).

Jedan od pozitivnih aspekata tog prijedloga svakako je direktno povezivanje uvoza stranih radnika sa traženjem radnika na domaćem tržištu. Naime, prema podacima Ministarstva rada, 70% poslodavaca koji su uvezli radnika, uopće nisu pokušali pronaći domaćeg radnika.

No, iako je ideja imala pozitivni potencijal, naročito jer bi nam takav model mogao napokon omogućiti  ozbiljno praćenje potreba na tržištu rada i usklađivanje obrazovnog sustava, nažalost konačni prijedlog zakona, je umjesto poboljšanja donio liberalizaciju i deregulaciju zapošljavanja stranca. A to posljedično dovodi u pitanje pravo domaćih radnika na zapošljavanje na domaćem tržištu rada.

U čemu je problem?  

1. Kao prvo, zamjena modela kvota modelom izdavanja mišljenja nije dosljedno provedena. Iako su se dosada kvote propisivale posebno za broj dozvola koje se mogu produžiti, kao i broj dozvola za sezonsko zapošljavanje, novi prijedlog predviđa da za obje te kategorije nije potrebno tražiti mišljenje HZZ-a o trenutnom stanju na tržištu rada.

U slučaju sezonskog zapošljavanja to znači da poslodavac nema nikakve obveze potražiti domaće sezonce u turizmu i ugostiteljstvu, odnosno da se zakonom dopušta neograničeno zapošljavanje stranaca za te poslove.

2. Dok je slovenski model postavljen s ciljem da ne dopusti zapošljavanje stranaca ako na domaćem tržištu rada ima raspoloživih radnika, u Hrvatskoj bi cijeli sustav trebao biti posložen tako da eventualno postojanje kvalificiranih radnika u evidenciji nezaposlenih ne bude prevelika prepreka poslodavcu koji želi zaposliti stranca.

Naime, iako je prijedlogom zakona propisano da je HZZ dužan provesti postupak posredovanja ako utvrdi da u evidenciji ima raspoloživih radnika, nije jasno što se događa ako poslodavac jednostavno ne želi zaposliti radnike koji su mu upućeni na posredovanje. Je li Zavod dužan uvažiti objašnjenje poslodavca i izdati mu pozitivno mišljenje?

K tome, donošenje odluke o tome za koja zanimanja se ne mora izdavati mišljenje jer ih nedostaje na tržištu (deficitarna zanimanja) ili jer za to postoje posebni gospodarski razlozi, ostavljeno je Upravnom vijeću HZZ-a. Budući da većinu u njemu čine predstavnici države, za donošenje ove važne političke odluke trebalo bi propisati i savjetovanje sa sindikatima i poslodavcima.

3. Prijedlog ne rješava problem s kojim se slovenski zakon ozbiljno uhvatio u koštac, a to je kako osigurati isplatu plaće stranim radnicima prema zakonu i kolektivnom ugovoru, ali i kako smanjiti rizik njihovog iskorištavanja od strane nekorektnih poslodavaca u svakom smislu.

Strani radnici često su žrtve prijevara i kršenja prava, a zbog neznanja i ekonomske ucijenjenosti rade i za puno niže plaće od onih za koje rade domaći radnici. To znači da su za poslodavce isplativiji, a ukupni učinak je sustavno snižavanje cijene rada i degradacija uvjeta rada na cijelom tržištu rada po principu ‘uvijek ima netko tko će raditi za manje.’

Prijedlog zakona ne predviđa zabranu izdavanja dozvola poslodavcima koji ne isplaćuju plaće. Propisuje se tek da MUP može odbiti izdavanje dozvole ako poslodavac ne ispunjava obveze u odnosu na socijalnu sigurnost, prava radnika, uvjete rada i zapošljavanja te porezne obveze odnosno kolektivni ugovor koji obvezuje poslodavca.

Dok je u Sloveniji provjera usklađenosti ugovora o radu sa zakonom i kolektivnim ugovorom uvjet za davanje pozitivnog mišljenja, u Hrvatskoj se to pokušava riješiti normom koja je napisana tako općenito da se čini kako je cilj da se ona uopće ne provodi.

Uz to, prijedlog je pun rješenja koja omogućuju zloupotrebe, ali i nameću pitanje što će ovakvi niski kriteriji za zapošljavanje stranaca značiti za domaće tržište rada. Naime, za razliku od slovenskog zakonodavstva, hrvatski prijedlog bi dopustio zapošljavanje stranaca i tvrtkama koje imaju zaposlenog samo jednog državljana Hrvatske, a broj stranaca koji u nekoj tvrtki može raditi može daleko premašivati broj domaćih radnika. Također, gotovo je onemogućena mogućnost provjere obavlja li tvrtka koja želi uvesti npr. građevinskog radnika doista djelatnost u građevini, ili je riječ samo o zaobilaženju propisa i korištenju zapošljavanja kako bi se radnike „iznajmilo“ drugim tvrtkama, odnosno uputilo dalje na rad u druge zemlje EU i tako ostvarilo uštede na doprinosima.

U zaključku

Iako se o zapošljavanju stranaca u javnom prostoru često govori na krivi način, potpirujući i razne ksenofobne i neosnovane strahove, pitanje zapošljavanja stranaca svakako jest pitanje svih nas, jer je to pitanje reguliranja ponude i potražnje na tržištu rada, s presudnim utjecajem na formiranje cijene rada i radnih uvjeta općenito u Hrvatskoj. Inicijativa za izmjenu zakona nastala je prije gotovo dvije godine u trenutku općeg nedostatka radnika u Hrvatskoj, pa je pitanje što ovakva liberalizacija znači u vrijeme kada se na tržištu rada u najmanju ruku očekuju velike i nagle promjene? Treba li ostati pri modelu dogovaranja kvota, ako postoje ozbiljne sumnje u propusnost ovog modela i mogućnost da zaštiti domaće radnike? Iniciranje ovih izmjena također je ukazalo na brojne rupe i paradokse:

• U Hrvatskoj pitanje definiranja potreba na tržištu rada diktiraju poslodavci, a ne gospodarske, razvojne i druge javne politike, potkrijepljene statistikom.
• Može li se pitanje nedostatka radnika uopće riješiti zakonom koji otvara granice, ili je to šire pitanje migracijske politike i sklapanja bilateralnih sporazuma s drugim zemljama (kako to uostalom radi Slovenija)?
• Nedostaje li u Hrvatskoj uopće radnika, ili samo nedostaje radnika koji bi radili pod uvjetima koji se nude?
• Kako će ovakav zakon utjecati na stvaranje kvalitetnih i dobro plaćenih radnih mjesta i što to znači za daljnji tok iseljavanja iz Hrvatske?

Jedno je sigurno: prijedlog Zakona o strancima neproporcionalno pogoduje onome što poslodavci smatraju svojim potrebama u odnosu na svrhu i društvenu funkciju kojoj bi javne politike, odnosno zakoni trebali služiti.

Iako novi prijedlog pred poslodavce naoko postavlja neka ograničenja kojih do sada nije bilo, za većinu poslodavaca procedura se neće bitnije promijeniti. Većina zanimanja koja su do sada bila u kvoti bit će proglašena deficitarnim zanimanjima i za njih neće biti potrebno tražiti mišljenje HZZ-a. No moglo bi se daleko olakšati zapošljavanje stranaca u zanimanja koja do sada nisu bila pokrivena kvotom, kao i u poslovima u kojima se ne traže posebne kvalifikacije.

Dok čekamo upućivanje Zakona u drugo čitanje u Saboru, predstavnici sindikata još uvijek pokušavaju upozoriti da se Zakonom ne smije ići barem dok se ne otklone sve ozbiljne manjkavosti. U suprotnome ćemo, kao i puno puta dosada, puni opseg štete otkrivati tek kada Zakon krene u primjenu.

*autorica je članica Radne skupine za izmjene i dopune Zakona o strancima

Rad po mjeri objavljuje blogove koji se bave popularizacijom i kritičkim promišljanjem tema vezanih uz radnička prava, radničko organiziranje i sindikalizam. Stavovi autora izneseni u blogovima nisu nužno i službeni stavovi izdavača stranice SSSH. Imate ideju o kojoj želite pisati i objaviti blog na Radu po mjeri? Javite nam se na [email protected].