Pandemija COVID-19 na okrutan je način razotkrila sve nedostatke i neodrživost našega društveno-ekonomskog sustava, te sve veću nesigurnost i nepravde u svijetu rada.

Za nas kao radnike i pojedince u ovim je trenucima najvažnije sačuvati zdravlje, fizičko i mentalno, i zadržati – kvalitetan – posao. S druge strane, vlade i drugi donositelji odluka pokušavaju obuzdati pandemiju, a pritom ne uništiti bespovratno ekonomiju.

Hrvatska je, barem za sada, uspješno svladala virus, no što je s ekonomijom? Od početka korona-krize više od 40 tisuća radnika ostalo je bez posla, mnogima su umanjeni prihodi, te na druge načine promijenjeni uvjeti rada, uglavnom nagore. Prave posljedice krize, nažalost, tek slijede, ponajprije nakon isteka mjera potpore očuvanju radnih mjesta. Prema podacima Europske konfederacije sindikata, u Europskoj uniji već je 50-ak milijuna radnika ostalo bez posla, a najnovije istraživanje Europske zaklade za unapređenje uvjeta života i rada potvrđuje devastirajuće učinke za radnike: 28 posto Europljana od početka krize je trajno ili privremeno ostalo bez posla, a 15 posto vjeruje kako ih čeka ista sudbina u roku tri mjeseca. Svaki peti radnik jedva spaja kraj s krajem, dok 27 posto njih nema nikakvu ušteđevinu na koju se mogu osloniti. Na globalnoj razini očekuje se kako će broj radnika koji će ostati bez posla do polovice godine premašiti 300 milijuna! Međunarodna organizacija rada (ILO) stoga s pravom ocjenjuje kako je ovonajgora kriza nakon Drugoga svjetskoga rata.

Na početku 20. stoljeća, kao i nakon Drugoga svjetskoga rata, svjetski su čelnici shvatili kako je važno izgraditi socijalne temelje za očuvanje i unapređenje demokratskih prava i sloboda, shvatili su važnost društvenoga ugovora. Taj su ugovor prihvatili svi akteri kao temelj stabilnoga društva. Svijetu, međutim, nije dugo trebalo da prevlast preuzme kapital i korporativni interesi, te da se od obrane društvenoga ugovora prijeđe u napad na njega, u napad na socijalni sustav i dostojanstvo rada. Takav pogrešan pristup vidjeli smo u odgovoru na globalnu ekonomsku i socijalnu krizu od 2008. godine: javna sredstva potrošena su na spašavanje banaka, umjesto na prihode radnika i na očuvanje radnih mjesta. Još gore, za njih su posljedično uvedene pogubne mjere štednje.

I dok čekamo konačnu obznanu pobjede nad pandemijom, učestalo se govori o „novoj normalnosti“ u smislu načina na koji će naša društva biti organizirana i načina na koji ćemo nastaviti živjeti i raditi. To, nažalost, ne ulijeva previše nade jer šalje poruku da će „nova normalnost“ ovisiti o diktatu pandemije a ne o našim odlukama i izborima.

Kriza je stoga prilika koju ne smijemo propustiti. Prilika da oblikujemo „novu normalnost“ koja će značiti kako nema povratka na staro – na stare lijekove iskušane kod prošle krize koji su tek umrtvili virus krize, ali su ubili pacijenta. Tu pogrešku sada ne smijemo ponoviti. Nova normalnost mora značiti bolju normalnost, bolju za sve, a posebno za one kojima se sada licemjerno plješće kao herojima borbe protiv virusa, dok im se istodobno dijele pljuske u obliku smanjivanja plaća i ostalih prava.

Bez novoga društvenog ugovora i nove definicije „normalnosti“ naš ekonomski i socijalni model i dalje će biti neodrživ i nepravedan. Novi smjer društveno-ekonomskoga razvoja mora biti temeljen na načelima ekonomske demokracije i socijalne pravednosti. Vodeći računa podjednako o ekonomskoj i socijalnoj dimenziji, javne politike moraju jačati solidarnost i socijalnu koheziju, te smanjivati siromaštvo i socijalnu nejednakost. Taj novi smjer mora svim radnicima jamčiti temeljna prava, adekvatnu minimalnu plaću i općenito veće plaće, ograničenje radnoga vremena, te odgovarajuću zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu.

Nova normalnost mora značiti zajamčeno pravo na kolektivno pregovaranje, pravo na sindikalno organiziranje, zaštitu prava na plaćeno bolovanje, socijalnu zaštitu, zaštitu prihoda, uključujući prava na naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Nova normalnost mora značiti prava za sve radnike, model koji nikoga neće ostaviti na cjedilu. Nova normalnost mora značiti model pravedne redistribucije bogatstva, ulaganje u ključne javne službe, poput obrazovanja, zdravstva i ostalih u čiju smo se vrijednost i važnost ovih mjeseci uvjerili. Kriza upravo na primjeru javnih službi pokazuje zbog čega bi povratak na staro bio poguban: desetljeće neoliberalnih mjera štednje uništilo je zdravstveni sustav i druge važne javne službe i mnogim zemljama onemogućilo da se na primjeren način bore s ovom krizom. No javnom sektoru ne treba samo pljeskati; u njega treba ulagati: u ljude, u opremu, u prava radnika, uključujući ulaganje u pristojne plaće. Tu su poruku hrvatskoj Vladi i poslodavcima ovoga Prvoga maja jasno i glasno poslali radnici privatnog i javnog sektora okupljeni u SSSH: Radnicima hvala, ali prvo prava!

Nova normalnost mora značiti i obračun s rastućom prekarnosti radne snage (a Hrvatska, nažalost, predvodi Europsku uniju po udjelu prekarnih radnika od 5,8% u ukupnoj zaposlenosti). Radnici zaposleni preko internetskih platformi, s nepunim radnim vremenom, samozaposleni, s ugovorima na određeno i mnogi drugi pripadnici prekarijata plaćaju visoku cijenu pandemije. Mnogi od njih ostali su bez posla i prihoda, nisu mogli priuštiti bolovanje, ugrožavajući tako i svoje i zdravlje drugih. Među njima posebno su ugrožene žene, mladi i radnici migranti. Nije trebalo doći do pandemije kako bi se potvrdilo da ti radnici moraju imati istu zaštitu kao i drugi. Ova kriza je prijeko potrebna prilika za postizanje boljih uvjeta za takve „nestandardne radnike“.

Ovih dana političari i poslodavci često preko usta prevaljuju riječ „solidarnost“, pozivajući sve na „ravnomjernu podjelu tereta krize“. Iskustvo nas, nažalost, uči kako u praksi to znači da će sav teret krize biti prevaljen preko leđa radnika. Radnici stoga strepe od budućnosti koja bi ih još jedanput mogla lišiti radnih mjesta i dostojanstvenih uvjeta rada i s pravom traže svoje mjesto za stolom kada će se odlučivati o obliku i sadržaju „nove normalnosti“. Danas je zbog toga socijalni dijalog – s poslodavcima i s vladom – neophodan, a uloga sindikata i sindikalno organiziranje od presudne važnosti. Sindikati imaju jasnu viziju kako taj svijet treba izgledati.

SSSH je spreman otvoriti dijalog o takvoj budućnosti i dati svoj doprinos izgradnji društva budućnosti koje bi bilo ekonomski uspješnije, socijalno pravednije i ekološki održivije od današnjeg. No, potreban je doprinos i svih radnica i radnika jer odluke koje donosimo danas dugoročno će odrediti svijet u kojemu živimo. Neka jedna od tih odluka svakako bude i članstvo u sindikatu, jer zajedno možemo uspješnije oblikovati bolju normalnost i rad po mjeri čovjeka.

Rad po mjeri objavljuje blogove koji se bave popularizacijom i kritičkim promišljanjem tema vezanih uz radnička prava, radničko organiziranje i sindikalizam. Stavovi autora izneseni u blogovima nisu nužno i službeni stavovi izdavača stranice SSSH. Imate ideju o kojoj želite pisati i objaviti blog na Radu po mjeri? Javite nam se na [email protected].