Budilica joj zvoni u 5,00h. Vani je još mrak i dok si priprema kavu priprema sendviče koje će kćeri ponijeti u školu, sad su 4. razred i više nema boravka. Njoj su 43 godine, razvedena je, diplomirana inženjerka kemije, nekad zaposlena u Plivi, ali u prvom valu otkaza i ona je bila među nesretnicima koji su otišli. Rekli su joj da je mlada i da će se snaći, osim toga obrazovana je i novi posao ne bi trebao bit problem. Dvoje ih je radilo isti posao – ona i kolega. Kolega je ostao. Rekli su da im je pouzdaniji i da s njim lakše računaju. Ona je već više puta morala koristit bolovanje kada bi blizanke bile bolesne, pogotovo u njihovoj vrtićkoj dobi. Muž, sada već bivši, bolovanje zbog djevojčica nije otvorio nijednom. Ne, nije bila u sindikatu premda su je kolegice i kolege nagovarale na članstvo odmah kako se zaposlila. „Što će mi sindikat i tko se još uopće danas učlanjuje u sindikat???“ mislila je. Mlada sam, pametna i obrazovana, ne trebam nikog da se zauzme za mene, mogu to sama, ako će uopće biti potrebe. Zadnjeg radnog dana kolegice i kolege čija su radna mjesta također bila upitna, ali su bili učlanjeni u sindikat, ispratili su je sa suzama u očima i velikim buketom cvijeća. Oni su ostali, sindikat je u poduzeću napravio neku frku.

Nakon što djevojčice odu u školu ona će se, po tko zna koji put, uputit do Zavoda za zapošljavanje, po tko zna koji put porazgovarat sa službenicom na šalteru, dobit potpis i pečat, reći će joj kako je, nažalost, prekvalificirana za poslove koji se nude, ali neka ne gubi nadu jer će se nešto sigurno pojaviti. U ove tri godine, koliko je bez posla, samo je jednom pozvana na razgovor za posao. Tvrtka u sektoru prehrambene industrije. Nakon drugog kruga zahvalili su joj se i rekli da su ipak odabrali drugog kandidata, ali njezine će dokumente ostaviti u arhivi za sljedeći put, ako se ukaže potreba. Posao je dobio mlađi muškarac s kojim se zadnji puta mimoišla u hodniku. Tridesetak godina, zgodan, atletski tip. Nije ga mogla ne primijetit.

Otići će poslije do kvartovskog kafića u kojemu zadnjih nekoliko mjeseci radi na crno, konobari. Nadat će se da će barem napojnica za taj dan biti dobra. Ipak je petak, a i sunce su najavili. Ima sreću pa joj je „gazda“ izašao u susret s tom nekakvom međusmjenom tako da će moći dočekati djevojčice kad dođu iz škole.

Dok je kuhala kave gostima za stolom uz zid razmišljala je kako bi morala otići u posjetu majci koja se sad već zbilja jedva kreće, nešto joj skuhat i odnijet, možda počistit kuću. Brat s obitelji živi u drugom gradu i briga o majci je isključivo na njoj. Sjetila se kako je doma čeka hrpa neizglačanog rublja. „Ma to ću večeras, kad cure zaspu“, pomislila je. Ionako je navikla na svega tri – četiri sata sna. Iz razmišljanja ju je trgnuo gazda, vlasnik kafića, uštipnuvši je za stražnjicu i namigujući joj, kao i uvijek. Stisnula je zube i opsovala u sebi. A potom je pomislila „šuti, ovo ipak plaća veći dio režija“ i nastavila kuhati kave.

Jednakopravnost u zakonima, ali ne i u praksi

Premda Ustav Republike Hrvatske, Zakon o radu i Zakon o ravnopravnosti spolova jamče ravnopravnost spolova općenito, pa onda i kada je riječ o tržištu rada i radnom mjestu, hrvatska stvarnost i praksa pokazuju neravnopravnost žena u odnosu na muškarce.

Upravo je tržište rada područje gdje spolna neravnopravnost na štetu žena najizraženija. Premda hrvatski zakoni, pa tako i sam Zakon o radu (članak 91.) jamči jednakost plaća za jednak rad i rad jednake vrijednosti bez obzira na spol, razlike u plaćama žena i muškaraca prilično su velike pa je prosječna plaća žena za 13 posto niža od prosječne plaće muškaraca. Ovu nejednakost u plaćama prati i loš trend kontinuiranog rasta jaza u plaćama nauštrb žena, prisutnog još od 2010. godine.

Zašto i kako žene zarađuju manje od muškaraca ako su jednako plaćeni za isti posao?

Razlozi su brojni. Kao prvo, žene se teže zapošljavaju, vrlo često rade u nepunom radnom vremenu, rade u slabije plaćenim sektorima, teže napreduju, slabo su zastupljene na rukovodećim pozicijama, diskriminirane su zbog (potencijalnog) majčinstva i poteškoća s usklađivanjem profesionalnog i privatnog života. Uza sve to, žene su vrlo često izložene spolnom uznemiravanju na radnome mjestu.

„Stakleni strop“

Termin „stakleni strop“ odnosi se na nemogućnost žena da postignu jednak tretman, prilike, položaj i plaću kao i muškarci na istom položaju ili s istim obrazovanjem u istoj tvrtki, odnosno riječ je o onemogućavanju vertikalnog napredovanja ženama temeljem spolne diskriminacije.

Pri odabiru kandidata za neko radno mjesto poslodavci će se češće odlučiti za muškarca nego za ženu. Žene češće imaju prekide u karijeri, a na njihove profesionalne odluke mogu utjecati obiteljske obveze. Čak 80 posto žena obavlja takozvani neplaćeni rad – brine o obitelji, odgoju djece i kućanstvu, što znatno utječe na njihov profesionalni život i nerijetko je razlog  diskriminacije pri zapošljavanju.

Premda je Republika Hrvatska na prvom mjestu u Europskoj Uniji kada je riječ o udjelu visokoobrazovanih žena u općoj populaciji, situacija na tržištu rada nimalo ne korespondira s njihovim obrazovanjem.  U Hrvatskoj žene čine čak 60 posto diplomiranih studenata, dok je žena s doktoratima čak 55 posto. Ipak, kada je riječ o napredovanju u karijeri i rukovodećim pozicijama statistika je za žene porazna – tek nešto manje od 7 posto žena drži izvršne direktorske pozicije!

Zbog uvriježenih stereotipa, krivih predodžbi o rodnim ulogama i sposobnostima žene su, uglavnom, diskriminirane – zapošljavaju se na slabije plaćenim radnim mjestima, često nestabilnim i bez mogućnosti profesionalnog napredovanja.

Sindikati kao društveni korektiv

Na društvu i institucijama je odgovornost osiguranja bolje primjene i provedbe postojećeg zakonodavstva koje zabranjuje diskriminaciju žena te uspostave učinkovitih mehanizama kontrole. Podizanje svijesti kako bi se iskorijenili stereotipi o spolovima i njihovim rodnim ulogama trebalo bi započeti već u predškolskoj dobi, a kada govorimo o osobama koje tek trebaju stupit, ili već jesu na tržištu rada, važnu ulogu o tom osvješćivanju trebali bi imati upravo sindikati.

Osim što se bave zaštitom radničkih prava sindikati se bave zaštitom prava posebnih skupina na tržištu rada: žena, mladih, invalida, lgbtq osoba, stranih radnika... U samim sindikalnim organizacijama nerijetko ćete naići na posebno ustrojene sekcije, kao što su sekcije žena, koje brinu o specifičnim problemima svake specifične skupine koje ih nastoje riješiti kroz svoje programe rada, utjecajem na politike sindikata, ali i na opće društvene politike - kroz zakonske inicijative i/ili izmjene.

Zadnji primjer sindikalnog angažmana, kada je riječ o ženama na radnom mjestu, odnosno seksualnom uznemiravanju s kojim se na radnom mjestu susreće velik broj žena, jest javna akcija na Markovu trgu održana povodom Međunarodnog dana žena, koju su organizirale hrvatske sindikalne središnjice – Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati i Matica hrvatskih sindikata, pod nazivom “Za radno mjesto i dom bez nasilja –  ratificirajte Konvenciju br. 190!” kojom su od Vlade RH tražili hitnu ratifikaciju spomenute konvencije.

Konvencijom 190 Međunarodne organizacije rada  se nasilje i uznemiravanje u svijetu rada određuje kao raspon neprihvatljivih ponašanja i praksi ili prijetnji, bilo da su se dogodile jednom ili više puta, koje imaju cilj ili posljedicu ili je vjerojatno da će imati posljedicu u fizičkoj, psihičkoj, seksualnoj ili ekonomskoj šteti, a uključuje i spolno utemeljeno nasilje i uznemiravanje.

Također, Konvencija obvezuje na usvajanje zakonodavstva koje će regulirati i zabraniti nasilje i uznemiravanje u svijetu rada, odgovarajućih mjera za prevenciju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada te mjera za nadzor i izvršenje zakonodavstva, kao i osigurati učinkoviti pravni lijek.

Ujutro se probudila čak i prije budilice, bila je uzbuđena jer danas joj je prvi radni dan nakon toliko godina. Djevojčice će ispratiti u školu, a ona će tramvajem na posao. Dobila je posao u farmaceutskoj tvrtki, probni rok 6 mjeseci, ali ugovor na neodređeno. Raspitala se, sindikat djeluje u tvrtki, aktivan je i potpisao je dobar kolektivni ugovor. Mora se javiti sindikalnoj povjerenici, ovaj puta odlučila se učlaniti u sindikat i ne ponavljati iste greške, sigurno je sigurno. Ako ništa drugo, naučila je na teži način da politika „ne talasaj, šuti, ne izazivaj vraga“ ne donosi dobro niti njoj, niti ikome. „Bit ću glasna, povezat ću se s kolegicama i kolegama s kojima dijelim istu poslovnu sudbinu. Možda su im i žene aktivne i nekako organizirane?“, razmišljala je dok se vozila tramvajem. „Nema više štipanja za stražnjicu, nema više šikaniranja samo zato što sam žena. Imam ista prava kao i muškarac, jednako sam vrijedna, jednako sposobna, jednako obrazovana. Imam samo ovaj život i evo, pružena mi je prilika. Iskoristit ću je najbolje što mogu!“

Rad po mjeri objavljuje blogove koji se bave popularizacijom i kritičkim promišljanjem tema vezanih uz radnička prava, radničko organiziranje i sindikalizam. Stavovi autora izneseni u blogovima nisu nužno i službeni stavovi izdavača stranice SSSH. Imate ideju o kojoj želite pisati i objaviti blog na Radu po mjeri? Javite nam se na [email protected].