Obilježavanje Prvog maja kao Praznika rada usvojila je Druga internacionala na kongresu u Parizu 1889. u spomen na masakr koji se desio 3 godine ranije, 4. svibnja 1886. na Trgu Haymarket u Chicagu. Događaji u Chicagu su dio školskog programa povijesti pa otprilike znamo što se tamo desilo tog 4. svibnja ali zašto je onda 1. maj a ne 4. svibnja postao praznikom rada, zašto se u SAD-u praznik rada obilježava prvog ponedjeljka u rujnu, a ne kao u ostatku svijeta 1. maja, kakve veze Druga internacionala ima s time, i što je kvragu Druga internacionala?  I na kraju zašto bi nam sve to, kad si složimo roštilj, kotlovinu ili zaletimo na grah, trebalo biti važno?

Zašto i kako su se radnici organizirali?

Intenziviranjem industrijske proizvodnje krajem 18. i početkom 19. stoljeća mijenja se struktura zaposlenja, propadaju obrti, a s njima i cehovska udruženja na čije mjesto dolaze sindikati. Prvi sindikati se, slično cehovima, baziraju na udruživanju kvalificiranih radnika određene struke pa se tako u SAD-u za prvi sindikat uzima Sindikat postolara u Philadelphiji osnovan 1794.

U postojbini industrijske revolucije Engleskoj u isto se vrijeme (1799.) donosi zakon koji zabranjuje sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje. Navedeni zakon, koji je, iako mijenjan, preživio sve do 1871. značajno je usporio osnivanje sindikalnih organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu pa se tako za prvi britanski sindikat uzima Opće strukovno udruženje (General Union of Trades) osnovano 1818. u Manchesteru i u to vrijeme poznato pod manje spornim imenom kao Filantropsko društvo. Do osnivanja Sindikalnog kongresa ili tadašnjim rječnikom Kongresa strukovnih udruženja (Trade Union Congress), najdugovječnije svjetske sindikalne federacije koja i danas udružuje oko 50 britanskih sindikata s oko 5,5 milijuna radnika, dolazi 50 godina kasnije tj. 1868. Britanija je sindikalno udruživanje legalizirala tek 3 godine kasnije, tj. 1871.

Prva američka sindikalna federacija Vitezovi rada (Knights of Labour) nastaje 1869. Nacionalno sindikalno udruženje koje će se održati do danas osnovano je 1881., a od 1886., iste godine kada se desio protest na Trgu Haymarket, nosi ime Američka federacija rada (American Federation of Labour).

U Francuskoj je radničko udruživanje ilegalno do 1884., a generalna konfederacija rada je osnovana 1895.

Njemačka je specifična po tome što je do sindikalnog udruživanja došlo na poticaj već postojeće radničke partije, a ne obrnuto što je bio slučaj u ranije navedenim zapadnim zemljama. Radi se o Socijaldemokratskoj partiji koja je osnovana 1869., koja se održala do danas, a na čiji poticaj nastaje njemačko nacionalno sindikalno udruženje 1892.

Zanimljivo da i prva radnička udruženja u Hrvatskoj, manje ili više sindikalnog karaktera, nastaju paralelno  s onima na Zapadu. U Osijeku je 1867. osnovano Opće radničko obrazovno društvo koje se smatra prvim tog tipa u južnoslavenskim zemljama. Tri godine kasnije u Zagrebu je službeno registrirano Potporno obrazovno društvo zagrebačkih tipografa, za koje kroničar hrvatskog i jugoslavenskog radničkog pokreta Josip Cazi kaže da je imalo sve odlike sindikata. Osnivanje navedenog društva uzima se za početak djelovanja današnjeg Sindikata grafičara koji je prošle godine proslavio punih 150 godina postojanja.

Zahtjev za osmosatnim radnim danom bio je radikalan zahtjev

Antisindikalni zakoni koji su bili na snazi većim dijelom 19. stoljeća su logično usmjerili aktivnost radničkih organizacija u smjeru legalizacije sindikalnog rada i kolektivnog pregovaranja u cilju poboljšanja materijalnih prava i uvjeta rada. Vrijeme je to i borbe za opće pravo glasa, Čartistički pokret u Engleskoj, ali ono što je prevladalo kao ofanzivni zahtjev u smislu krajnje radikalnosti s obzirom na tadašnje uvjete bio je zahtjev za osmosatnim radnim vremenom.

Legendarne tri osmice prvi je formulirao velški socijalist Robert Owen 1817. u obliku slogana 8 sati rada, 8 sati rekreacije i 8 sati odmora.

U tom trenutku u Britaniji se još uvijek vode uvidom velikog filozofa klasičnog liberalizma Johna Lockea koji je stotinjak godina ranije tvrdio da je optimalno krenuti s radom već u trećoj godini života.

Karl Marx u svome ključnom djelu Kapital u kojem analizira strukturu kapitalizma kao društvenog sistema daje pregled razvoja radnog zakonodavstva u Engleskoj u prvoj polovici 19. stoljeća.

Karl Marx u svom djelu Kapital navodi da je rad djece mlađe od 9 godina zabranjen tek 1833. Iste je godine rad djece od 9-13 godina starosti ograničen na 8 sati, a onih od 13-18 godina na 12 sati. Rad djece do 13 godina je 1844. ograničen na 6,5 sati, da bi konačno 1848. došli do maksimalnog radnog vremena od 10 sati i za punoljetne radnike.

Međunarodno radničko udruženje poznato kao Prva internacionala osnovano je 1864. u Londonu kao organizacija ideološki različitih frakcija radničkog pokreta pa su se tako u njoj našli socijalistički sljedbenici Owena i Blanquija, Proudhonovi anarhisti, njemački socijalisti, irski i poljski nacionalisti, talijanski republikanci, komunist Marx i anarhist Bakunjin. Prikaz osnivačke skupštine se može vidjeti i u filmu Raoula Pecka Mladi Marx iz 2017.

Prva internacionala prestaje s radom 1876. zbog različitih pogleda na ulogu države u budućem besklasnom društvu, a obnavlja se tek 1889. ali ovaj puta bez anarhista. Na toj konferenciji 1889. koja je održana u Parizu 1. maj je kao dan sjećanja na događaje iz Chicaga predložen kao Međunarodni praznik rada.

Ali što se točno desilo u Chicagu 1886.?

Američka federacija rada je 1. svibnja 1886. odredila kao datum početka velike kampanje pritiska na zakonodavca da se krene provoditi zakon o osmosatnom radnom vremenu u onim saveznim državama u kojima je već postojao, odnosno da se zakon donese tamo gdje još nije izglasan. Krenula je serija štrajkova i protesta koje su vlasti pokušavale suzbiti. U jednoj tvornici poljoprivrednih strojeva u Chicagu došlo je do krvoprolića pri pokušaju policije da omogući štrajkolomcima da dođu na posao. Naredni dan su anarhistički sindikati sazvali mirni prosvjed na Trgu Haymarket koji se pretvorio u novo krvoproliće s 15-ak mrtvih i stotinjak ozlijeđenih kad je, nikad utvrđeni, počinitelj bacio bombu. Vlasti su pohapsile 8 istaknutijih anarhosindikalista, od kojih su četvorica obješena, jedan se ubio u zatvoru a trojica su nakon ponovljenog procesa oslobođena.

Zahtjev za osmosatnim radnim vremenom bit će ostvaren tek nakon Prvog svjetskog rata, dakle punih 100 godina nakon što ga je Owen postavio i tridesetak godina nakon događaja na Trgu Haymarket.

Sličnosti i razlike između sindikalnog djelovanja prije stotinjak godina i danas

Sindikalno djelovanje u vrijeme kad je izboreno skraćenje radnog dana na 8 sati i danas ima više sličnosti no što bi se, s obzirom na protok vremena, moglo pretpostaviti. Navedimo samo neke: raširena prekarnost, odnosno nesigurnost zaposlenja u vidu ugovora na određeno i prikrivenog samozapošljavanja, loši radni uvjeti, neplaćeni prekovremeni rad, nedovoljna zakonska zaštita, svemoć poslodavaca.  U tom smislu zanimljiv je primjer iz povijesti sindikalnog organiziranja u SAD-u gdje je upravo početkom 20. stoljeća došlo do slabljenja povijesno jakog strukovnog organiziranja u korist industrijskih sindikata koji su organizirali radnike neovisno o struci i kvalifikaciji. Sindikati su povijesno kao što im i samo ime na engleskom govori (trade unions) nastali kao sindikati struke sa zadatkom organiziranja kvalificiranih radnika.

Kao što se danas radnike koji rade na određeno smatra teškim zalogajem za organiziranje, tako su sindikati početkom 20. stoljeća gledali na nekvalificirane radnike kao nepogodne za sindikalnu zaštitu.

Nekvalificirani radnici najčešće su bili žene i manjine. Sukob je bio toliko žestok da je došlo do rascjepa u Američkoj federaciji rada koja je iz članstva izbacila sindikate koji su radili s nekvalificiranim radnicima. Navedeni sindikati su osnovali novu centralu pod nazivom Kongres industrijskih organizacija.

Vjerojatno smo i sada početkom 21. stoljeća dosegnuli točku u kojoj mora doći do značajnijeg zaokreta u strategiji sindikalnog rada ako se želi odgovoriti na izazove različitih oblika nesigurnog zapošljavanja koji su postali dominantni u uslužnim djelatnostima, ali i općenito u privatnom sektoru.

Tako dolazimo i do razlika između uvjeta nekad i danas na koje će svakako trebati misliti ako se želi formulirati adekvatan odgovor: jer danas ne postoji ni masovan radnički pokret, niti postoje radničke partije. Izmijenjena je društvena i ekonomska situacija na način da je uloga sindikata formalizirana i stavljena u okvir u kojem je svaki oblik politizacije nepoželjan ili jednostavno izostaje.

Značajno se promijenila struktura zaposlenosti: nekad su radnici bili zaposleni u velikim poduzećima, dijeleći zajedničko mjesto rada, a danas u velikom postotku ne dijele radno mjesto i ne poznaju se međusobno, često rade od kuće, preko interneta ili su zaposleni preko neke od platformi što značajno smanjuje mogućnost povezivanja i zajedničke borbe.

Radnicima je danas sindikat potreban jednako kao u 19. stoljeću

U vrijeme nastanka sindikata bilo je jasno da politička i ekonomska prava neće nitko pokloniti nego da će se za njih trebati boriti i da će ishod borbe ovisiti o masovnosti i snazi radničkih organizacija. Stogodišnja borba za osmosatno radno vrijeme ili još i duža bitka za opće pravo glasa to zorno pokazuju. No, s protokom vremena, izborena prava su se sve manje vezivala uz borbu i pritisak a sve više uz znanje, napredak i racionalnost koji su, po tom tumačenju, doveli do sazrijevanja ideja o nužnosti širenja navedenih prava na širu populaciju. Europska socijalna država u tzv. 30 zlatnih godina nakon Drugog svjetskog rata značajno je pridonijela takvom shvaćanju.

No ne ulazeći u širu problematiku demontaže zapadne države blagostanja koja se posebno intenzivira nakon dolaska na vlast Margaret Thatcher 1979. u Britaniji i Ronalda Reagana 1981. u SAD-u, spomenut ćemo samo važnost koju je za zapadnu socijalnu državu tj. prava koja su uživali radnici na zapadu značilo postojanje Sovjetskog Saveza i socijalističkog bloka kojem smo do kraja 1980-ih i mi pripadali. U trenutku nestanka izazova s Istoka intenzivira se fleksibilizacija radničkih prava, privatiziraju se socijalne usluge, mijenja se struktura privrede u smjeru nisko plaćenih poslova u uslužnom sektoru. Najgore prolaze nisko obrazovani, mladi i žene, posebno ako su zaposleni u privatnom sektoru. Povećava se udio ugovora na određeno, rastu stope nezaposlenosti, smanjuje se ponuda dobro plaćenih poslova. Sve ove promjene značajno smanjuju broj članova sindikata što posljedično smanjuje i moć sindikata koji, nespreman na izmijenjene okolnosti, praktički nestaje iz privatnog sektora.

Sve navedeno je mnoge navelo na zaključak da je sindikat prevladana forma radničkog organiziranja koja je možda bila u stanju braniti prava radnika prije 50 ili 100 godina, ali u današnjem stanju stvari je potpuno nemoćna. Pogreška takvog rezoniranja je da ne razdvaja sindikat kao radničku organizaciju od strategije koju sindikat koristi u organiziranju i borbi za postavljene ciljeve.

Ukratko, problem nije bio u sindikatu kao formi nego u idejnom sadržaju koji je bilo nužno promijeniti. O tome najbolje svjedoče recentni uspjesi u organiziranju platformskih radnika i radnica diljem Europe koji ukazuju na to da je navedene probleme moguće nadvladati te da postoji potencijal uspješne borbe za ostvarivanje boljih uvjeta rada i sigurnijeg zaposlenja. Primjerice, proširivanje sindikalnog članstva na nezaposlene ili privremeno zaposlene osobe bi uvelike pojednostavilo organiziranje prekarnih radnika i radnica jer bi na taj način mogli biti punopravni članovi sindikata bez obzira na trenutni status zaposlenosti koji je neizvjestan. Drugi primjer je izjednačavanje prava prekarno i stalno zaposlenih radnika te regulacija radnih odnosa u pojedinim poduzećima ili sektorima putem kolektivnih ugovora.

Prostora za prilagodbu je još dosta - potrebna je veća prisutnost na terenu, prilagođavanje metoda organiziranja specifičnosti radnih mjesta, veća decentralizacija, osnaživanje radnika kao nositelja sindikalnih aktivnosti, povećanje transparentnosti i komunikacije s radnicima, prilagodba suvremenim oblicima komuniciranja, drugačiji pristup prikupljanju i korištenju članarina.

Izazova u sindikalnom radu je mnoštvo, ali da će se stanje promijeniti na bolje bez kolektivne akcije udruženih radnika teško je očekivati, stoga je teza o prevladanosti sindikata u 21. stoljeću u najboljem slučaju krajnje naivna, u najgorem podvala kako bi se ljude odvratilo od borbe.

Sindikatu je potrebna nova ideja koja će mobilizirati radnike

Kao što nas je povijest radničkog pokreta naučila, uz dobru organizaciju bilo je važno imati ideju koja potiče ljude da se uključe, koja mobilizira i daje nadu u bolje sutra. Ideja koja se čini preradikalna da bi se mogla ostvariti, ali zato pokreće u borbu i inspirira, kao što je radikalan zahtjev za osmosatnim radnim vremenom bio. Današnja borba za očuvanje postojećih materijalnih prava je naravno hvalevrijedna ali postavlja se pitanje koliko se daleko može dobaciti bez neke nove nadahnjujuće ideje? Što bi danas bio ekvivalent borbi za skraćenje radnog dana ili podruštvljenje sredstava za proizvodnju? Pa, možda upravo podruštvljenje sredstava za proizvodnju. Zahtjev formuliran u Prvoj internacionali, zakratko ostvaren u Pariškoj komuni, iskušan kroz naš samoupravni period nakon 1945. i plan podruštvljenja privrede koji je 1970-ih izradio švedski sindikalni ekonomist Rudolf Meidner, a provodio ga premijer Olof Palme,  potpuno napušten nakon pada Berlinskog zida.

U najnovije vrijeme sličan iako manje ambiciozan plan na sličnim temeljima radničke participacije u vlasništvu i upravljanju  prezentirali su donedavni predsjednik britanske Laburističke partije Jeremy Corbin i njegov ekonomski savjetnik John McDonnell – na žalost nikad nisu došli u priliku da ga iskušaju.

Rad po mjeri objavljuje blogove koji se bave popularizacijom i kritičkim promišljanjem tema vezanih uz radnička prava, radničko organiziranje i sindikalizam. Stavovi autora izneseni u blogovima nisu nužno i službeni stavovi izdavača stranice SSSH.

Imate ideju o kojoj želite pisati i objaviti blog na Radu po mjeri? Javite nam se na [email protected].