Prema istraživanju „Raditi u dječjim vrtićima“ koje je proveo Sindikat obrazovanja medija i kulture (SOMK), u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (RPOO) čak 20,8 posto stručnjaka ima ugovore o radu na određeno vrijeme, što je gotovo tri puta više od prosjeka u javnom sektoru.
U Hrvatskoj je sustav RPOO uglavnom dio javnoga sektora, no za njegovo financiranje nije odgovorna država, već jedinice lokalne samouprave koje samostalno provode politike zapošljavanja. Otegotna je okolnost što se kolektivno pregovaranje ne odvija na nacionalnoj razini, već lokalnoj, pa dolazi do velikih razlika u plaćama za iste poslove u različitim dijelovima zemlje.
U sustavu RPOO brojčano dominiraju žene – u vrtićima je 95 posto radnica, i čak 99 posto odgojiteljica, što se odražava i na veći udio porodiljnih i roditeljskih dopusta, te dugotrajnih bolovanja. To za sobom opet povlači zapošljavanje njihovih zamjena, ponovno na kraće vremensko razdoblje– u tom statusu je osam posto radnica.
Istraživanje je pokazalo kako su radnice (njih oko 35 posto) u sustavu RPOO spremnije za ponovni izlazak na tržište rada i traženje drugoga posla, dok je u ostatku javnoga sektora taj postotak manji.
Veći gradovi rotiraju, manji šalju privremeno na burzu
Izmjene i dopune Zakona o radu donijele su novitete po pitanju rada na određeno vrijeme, pa se sada s istim radnikom mogu sklopiti najviše tri uzastopna takva ugovora, uz ukupno ograničenje njihovoga trajanja od tri godine koje je postojalo i ranije. Nakon isteka tri godine ili isteka trećeg ugovora, ugovor na određeno može se ponovno sklopiti tek nakon šest mjeseci.
Premda je ovo ograničenje rada na određeno povoljno za radnike i radnice, jer primorava poslodavce na zapošljavanje na neodređeno, u našem je sustavu stvorilo opći kaos. Naime, u većim gradovima poslodavci su odlučili kako neće produžavati ugovore na određeno po njihovom isteku, što je proizvelo veliku fluktuaciju radnika i radnica između pojedinih vrtića. Premda su mnogi od njih i više od tri godine radili u istom vrtiću, sada su primorani mijenjati poslodavca, odnosno odlaziti u druge vrtiće, gdje se njihova agonija nastavlja s novim ciklusom ugovora na određeno. U manjim gradovima problem je još veći, jer nema drugih vrtića, niti kvalificiranoga kadra na burzi rada, pa se radnike šalje na šest mjeseci na burzu, nakon čega im se opet mogu ponuditi ugovori na određeno. U međuvremenu postojeći zaposlenici u sustavu kroz izražen prekovremeni rad preuzimaju teret manjka radnika, kazala nam je Iva Ivšić, stručna suradnica u SOMK-u.
S obzirom na manjak kvalificiranih i stručnih kadrova, jasno je kako je opisana praksa štetna za sve, jer se negativno odražava na kvalitetu odgojno-obrazovnog rada u vrtićima, kao i na egzistenciju radnika. Jedini je način rješavanja ovoga problema zadržati radnike u sustavu putem sigurnih i dugoročnih ugovora o radu, a na državi, osnivačima i upravama dječjih vrtića je osmisliti politike i sustav koji će to i omogućiti.
Ilustracija: macrovector/Freepik.com
