Na prvi pogled, neki bi vjerojatno rekli da su ovo loša vremena za sindikalno organiziranje i sindikalnu borbu. Pandemija koronavirusa i mjere koje su zbog nje poduzete već su napravili pritisak i na sigurnost radnih mjesta i na visinu plaća, a prava kriza tek se očekuje. Pa tko bi se sada učlanjivao u sindikate i tražio bolja radnička prava?

No istina je posve drugačija – u krizi su nam sindikati potrebniji nego ikada. Radnici se najčešće kolektivno organiziraju (a učlanjivanje u sindikate i nije ništa drugo doli upravo to) zato što imaju konkretan problem za koji shvaćaju da će ga lakše riješiti zajedno nego kao pojedinci. Nesigurnost o budućnosti radnih mjesta, strepnje da će plaće i druga radna prava biti arbitrarno umanjena kako bi poslodavac zadržao svoj profit a radnici platili cijenu krize, ili pak propusti u osiguranju adekvatnih mjera zaštite od virusa – sve su to vrlo konkretni problemi, danas prisutni u mnogim radnim sredinama, koji mogu biti izravan poticaj da se radnici učlane u sindikat.

Najveći švedski sindikat u privatnom sektoru Unionen, koji uglavnom organizira radnike koji rade na svim vrstama uredskih poslova, zabilježio je tri puta veći prilijev novih članova tijekom epidemije – samo u jednom mjesecu učlanilo se 18 tisuća radnika, naspram 15 tisuća novih članova koliko su imali u cijeloj 2019. g.  Slične brojeve bilježe i drugi sindikati u toj zemlji.

Osim zaštite postojećih radnih prava, švedski sindikati trenutno su vrlo angažirani u pregovorima s poslodavcima oko načina uvođenja modela skraćenog radnog vremena. Handels, sindikat koji organizira radnike u trgovini, sklopio je s udrugom poslodavaca sporazum po kojem se radno vrijeme može skratiti za 20, 40 ili 60 posto, ali se plaće pritom smanjuju za samo 4, 6 ili 7,5 posto. Dogovorene su i zajedničke smjernice za suzbijanje epidemije koronavirusa i ublažavanje njezinih negativnih ekonomskih posljedica, u čiju provedbu u svakom poduzeću treba uključiti predstavnike sindikata i same radnike. Ovakve aktivnosti donijele su Handelsu više od 5 tisuća novih članova od početka epidemije.

Trend porasta broja članova zabilježen je i u Velikoj Britaniji, kako u javnom tako i u privatnom sektoru. Iako je utjecaj epidemije vidljiv, u Britaniji ovo predstavlja samo nastavak već trogodišnjeg trenda stalnog povećanja broja članova, koji se od 2017. povećao za 200 tisuća, a samo u 2019. za 91 tisuću.

Porast sindikalnog aktivizma primjećen je čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, tradicionalno znatno slabije sindikalno organiziranima od europskih zemalja. Prosvjedi i sindikalne akcije zabilježeni su u tvornicama za preradu mesa, lancima brze prehrane, skladištima Amazona i na drugim mjestima.

Porast interesa za članstvom u sindikatu, pa i osnivanje novih podružnica tijekom epidemije, zabilježeni su i u Hrvatskoj. Domagoj Ferdebar, glavni tajnik Sindikata graditeljstva Hrvatske (SGH), kaže da je od ožujka porastao broj pojedinačnih učlanjivanja, posebno radnika zaposlenih kod manjih poslodavaca. Uglavnom se radilo o slučajevima gdje su poslodavci "preventivno", iako još nisu zabilježili pad poslova, krenuli smanjivati plaće i radnička prava kao odgovor na krizu.

U jeku prvog vala epidemije, SGH je uspio osnovati i dvije nove podružnice, u Vodogradnji Varaždin i Izgradnji VKK iz Vinkovaca. U oba poduzeća sindikatu je odmah pristupila  većina radnika, što predstavlja rijetko dobar temelj za daljnje sindikalne aktivnosti, a posebno za iniciranje kolektivnih pregovora.

Nove članove i podružnice dobili su, između ostaloga i Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK), Sindikat prometa i veza Hrvatske (SPIVH) i Sindikat poljoprivrede, prehrambene industrije i vodoprivrede Hrvatske (SPIV), ali i drugi među sindikatima koji čine SSSH.

Ovi primjeri pojačanoga interesa za sindikat i sindikalni aktivizam pokazuju da su mnogi radnici itekako svjesni svojih prava, i zainteresirani za njih se boriti. To bi bilo važno uvijek, a posebno je važno danas. Od početka epidemije radnička su prava, kako ona koja se uređuju na razini poslodavca, tako i ona zajamčena zakonima, prva na meti udara kapitala i njemu sklonih političara, koji žele da radnici i obični građani plate teret i ove krize.

Krize nas uvijek stavljaju na kušnju, i kao pojedince i kao društvo. Kao pojedinci, možemo se prepustiti sudbini (koja za mnoge ne izgleda ružičasto) ili možemo reći da je baš sad trenutak kad nećemo više šutjeti i dopustiti da nam otimaju ono što nam s pravom pripada. Kao društvo, buduće generacije ocjenjivat će nas prema tome jesmo li dopustili da ova kriza poveća društvene nepravde ili smo u njoj uspjeli zaštititi radnička i druga socijalna prava, a možda im i vratiti dostojanstvo koje im je u proteklim godinama nepravedno oduzeto.

Svatko tko se danas odluči sindikalno aktivirati čini stoga važan korak i za sebe osobno, i za društvo u kojem živi.

autor: Darko Šeperić, izvršni tajnik za projekte, edukaciju i europska pitanja (SSSH)