Sezonski radnici posebno ranjivi na kršenje radničkih prava

U sklopu projekta Rad po mjeri čovjeka, 31. ožujka održana je online tribina u organizaciji Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) Kako do rada po mjeri čovjeka za sezonske radnike.

U sklopu tribine predstavljeni su preliminarni rezultati istraživanja o iskustvima sezonskoga rada, a održana je i panel rasprava s predstavnicima sindikata u sektorima gdje je sezonski rad najzastupljeniji.

Rezultati istraživanja

Istraživanje čije je rezultate predstavila asistentica na IDIZ-u Katarina Jaklin pokazalo je kako je sezonski rad izrazito prekaran i nesiguran oblik rada po svim aspektima kojeg karakterizira:

  • nizak stupanj kontinuiteta zaposlenja
  • neadekvatni prihodi
  • izostanak formalne zaštite takvih radnika i
  • izostanak kontrole nad radnim procesom.

Provedeno istraživanje bilo je kvalitativno, provedeno metodom dubinskoga intervjua s 23 sezonska radnika različitih demografskih karakteristika, sektora djelatnosti, tipa poslodavaca, složenosti poslova i tipova zaposlenja.

Među pozitivnim aspektima sezonskoga rada, ispitanici su izdvojili prednosti koji se tiču same prirode sezonskoga rada i mogućnosti koje ono pruža, a to su mogućnost zarade, pronalaska posla, dugotrajnog boravka na moru, stjecanje novih vještina, te dinamičnost posla i fleksibilnost, posebice za vrijeme studija.

No, mnogo su indikativniji negativni aspekti sezonskoga rada koji se mahom tiču podreguliranosti sezonskog rada, te učestalog nepoštivanja postojećih zakonskih odredbi. Tako su ispitanici problematičnim izdvojili plaće, radno vrijeme, učestalo iskorištavanje radnika, loše radne uvjete, rad bez ugovora, isplatu plaće na ruke i loš odnos poslodavaca prema radnicima.

Iz intervjua s ispitanicima istaknuo se važan zaključak – velika je razlika u uvjetima rada i radnome vremenu s obzirom na to jesu li radili u velikim kompanijama ili kod malih privatnih poslodavaca. Naime, sezonski radnici koji su radili kod malih privatnih poslodavaca prijavili su lošije uvjete rada i nepovoljnije radno vrijeme. Tako su, primjerice, radili po tri mjeseca bez slobodnog dana, radili su po 11 sati dnevno, a nisu imali ni mogućnost otvaranja bolovanja.

„Znači praktički cijeli dan na poslu. Radno vrijeme od pola 9 sam dolazio do 3. Pauza do pola 6 i onda opet do 1. Svaki dan tako… Znači dvanajstica, trinajstica…“

„Ja sam tri mjeseca radila bez jednog jedinog slobodnog dana.“

„Znači sporno je to ono… „jeste li vi došli ovdje da se odmarate ili da radite?“ Mislim ono, došli smo da radimo, ali kad radiš po deset sati…“

„Ma kakvo bolovanje, što vam je? Nema bolovanja.“

"Spakuj kofere i idi kući, kakvo bolovanje? Ne, ne. To eventualno ako se netko smiluje da ti da slobodan dan ako vidi da si malo kao bolestan, da ti nije dobro, da nemaš snage… Tu ti mogu izaći u susret. Ali da ti netko na sezoni otvara bolovanje i da ti to još bude plaćeno,… ne dolazi u obzir.“

Kao vrlo problematičan bio je istaknut i smještaj, koji je, kako se pokazalo, kod većih kompanija mnogo bolji.  („Smještaj bolji imam nego doma.“) Ona negativna iskustva vezana za smještaj bila su vezana za male i neadekvatne prostore, te loše higijenske uvjete.

„Bio je pod, linoleum, ali na zidu je bila plijesan. WC-i su bili praktički srušeni.“

„Poslodavci imaju jednu kamenu kuću koja je potpuno derutna, u totalnom je raspadu, nema ni WC. Odmah do tog objekta sagradili su mali objekt gdje se nalazi WC i nekakva natrivena terasa (...)"

„Nije bilo ormara, nego nekakva polica i morala sam sva tri mjeseca koliko sam ondje bila držati stvari u koferu.“

„To su ustvari tri sobe za spavanje i jedna kupaonica. I ja sam bila šesta osoba u tom apartmanu. Dobila sam krevet u prolazu koji je bio između tih soba i one glavne. Praktički hodnik, na promaji, da ne kažem. Jedna kupaonica na šest osoba. Kupaonica stara, namještaj star, madrac na kojem sam spavala bio je jedno 100 godina star, a pran je tko zna kada.“

Plaća se također pokazala vrlo problematičnim segmentom sezonskoga rada. Naime, ispitanici su prijavili kako se ona često dogovara usmenim putem, bez potpisivanja ikakvoga ugovora, a isplaćuje se „na ruke“.

„Svi privatni poslodavci, nema vam nijednoga koji će dati 7.000 kuna na račun.“

„Ja sam htjela na račun, nisu mi dozvoljavali.“

„…Kad pitate hoće li vam ići sve na račun, oni kažu da ne može jer su veliki doprinosi, pa će nam dati pola na ruke.“

„Plaća koju su mi ponudili bila je stvarno dobra. I rekli su mi da ako hoću da me prijave, prijavit će me, ali će mi plaća biti manja.“

„Gazdarica mi je rekla da ću za mjesec dana dobiti tisuću eura, a na kraju mi je dala samo 6.000 kuna jer oni kao nisu imali dovoljno prometa.“

„Znam po kolegama, dogovoriš plaću 10.000 kuna, četiri na banku, šest na keš. I onda ti ovisiš o njegovoj dobroj volji hoće li ti dati tih šest tisuća ili neće. Nigdje nisi potpisao tih deset hiljada. Ni jedan papir ne postoji da si potpisao plaću od 10.000 kuna, samo na riječ. I onda se dogodi situacija, pogotovo zadnji radni mjesec, onda skidaju dolje… Auuuu. Ono: „Bilo je manje posla, neću ti dati deset hiljada, nego evo ti šest. Puno je njih tako nagrabusilo i nemaju se gdje požaliti…“

Takve su prakse, istaknula je Jaklin predstavljajući rezultate, pogubni za ostvarivanje socijalnih i ostalih prava. To znači kako se isplaćuju minimalni doprinosi za mirovinu, izostaje pristup naknadi za nezaposlene, a nemoguće je i podignuti kredit.

O tome vrlo često ne razmišljaju niti radnici. Štoviše, mnogi su ispitanici iskazali nepoznavanje svojih prava na sezonskome radu, a ne znaju ni kome bi se mogli obratiti i kako bi svoja prava mogli zaštititi. Osim toga, iskazali su i nepovjerenje u institucije.

„Ono najodvratnije što nam čine – dobivate minimalnu plaću, ona koja je zakonom propisana, a ostalo dobivate na ruke. Što znači da kad vam budu računali mirovinu, imat ćete samo onaj minimum (...)"

„Jer ako sam prijavljena na 3.200 kuna i ostali dio bi dobili na ruke. Znači kad bi se to gledalo na Zavodu za zapošljavanje, onda bi se gledalo prema 3.250 kuna, pa 60 posto od toga, tako da bi to ispalo nekih 1.700 ili 1.800 kuna, što nije normalno i nije dovoljno za život.“

Plaća sezonskih radnika je i neusklađena s odgovornostima, radnim vremenom i intenzitetom posla. Tako, s obzirom na odrađene radne sate, jedna ispitanica je kazala, kako joj je „satnica ispala 16 kuna.“

„Premala plaća za toliko posla i odgovornosti. Dobivala sam plaću za posao sobarice, a tu radim još dodatna tri, četiri posla“.

„Kolega i ja smo odvodili kuhinju cijelo ljeto, ali smo imali plaće pomoćnih kuhara.“

„Ali ako vi radite kod privatnika nekog po 12 – 15 sati tri mjeseca, on će vas iskoristiti maksimalno. Platit će vam 10 – 12 tisuća kuna, ali ćete raditi i po 12 – 15 sati.“

„…Mislim da plaće na takvim radnim mjestima trebaju biti puno veće nego u nekim uredima s nekom minimalnom odgovornosti. Vaš poslodavac očekuje da se u smjeni deset sati smijete, da ste dobre volje i da ste odmorni, iako ste na nogama non-stop.“

Sezonski rad u Hrvatskoj i u drugim mediteranskim zemljama

Hrvatskog pravnog okvira kojim je reguliran sezonski rad dotaknula se savjetnica SSSH za radno i socijalno pravo Sunčica Brnardić.

Naime, u Hrvatskoj ne postoji poseban ugovor za sezonski rad, već se za njega uglavnom koristi ugovor na određeno vrijeme, reguliran Zakonom o radu. Sezonski je rad adresiran kroz dvije dodatne odredbe Zakona o radu, a to su veći fond tjednog broja sati u preraspodjeli ako poslodavac posluje sezonski, te kraći dnevni odmor za punoljetnog radnika koji radi na sezonskim poslovima.

Zbog toga, Brnardić postavlja pitanje je li sezonski rad, s obzirom na njegove specifičnosti, adekvatno regulirati općim propisom o radu.

Uz to, dodala je i kako sindikati smatraju kako je sezonski rad potrebno uvrstiti kao jedan od opravdanih razloga za zapošljavanje na određeno vrijeme. Potrebno je, smatra Brnardić, i zakonski jasnije utvrditi koji poslodavac posluje sezonski.

Hrvatsko zakonodavstvo prepoznaje i institut stalnoga sezonca koji mora sadržavati uvjete i vrijeme za koje će poslodavac uplaćivati doprinos za produženo mirovinsko osiguranje, te rok u kojem je poslodavac dužan ponuditi radniku sklapanje ugovora za rad u idućoj sezoni.

U sklopu mjere aktivne politike zapošljavanja donesene 2015. godine, sezonskim radnicima pripada financijska naknada za razdoblje u kojem ne rade, a država subvencionira trošak produženog mirovinskog osiguranja poslodavcima, prva tri mjeseca u punom iznosu, a zatim u 50-postotnom iznosu. Poslodavac može koristiti ovu mjeru za onaj broj stalnih sezonaca koliko ima zaposlenih na neodređeno vrijeme.

Brnardić je izdvojila i primjere mjera kojim poslodavci u drugim mediteranskim zemljama osiguravaju kvalitetnije radne uvjete i veću socijalnu sigurnost za sezonske radnike.

Tako, primjerice u Grčkoj i Španjolskoj poslodavac ima obvezu zaposliti radnika i u sljedećoj sezoni, pod uvjetom da radnik izrazi takvu želju pisanim putem.

U Grčkoj je trajanje radnog odnosa vezano uz trajanje sezonskog poslovanja poslodavca, a sezonski radnik ondje uvijek ima pravo na otpremninu, te pravo na posebni sezonski dodatak na hranu.

Također, sezonski radnici moraju biti kraće zaposleni kako bi mogli ostvariti naknadu za nezaposlenost.

Panel rasprava

Kako je analiza Jaklin pokazala, sezonski rad u Hrvatskoj najzastupljeniji je u turizmu, poljoprivredi i trgovini. S ciljem analize sezonskog rada u tim trima sektorima, na panel raspravi sudjelovali su Rozana Duplančić iz Sindikata trgovine Hrvatske (STH), Sunčica Benović iz Sindikata turizma i usluga Hrvatske (STUH), te Davor Vrbek iz Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj, duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske.

Duplančić je kazala kako trgovina po prirodi nije djelatnost vezana za određeno godišnje doba, ali u ljetnim mjesecima dolazi do višestrukog povećanja prometa. Poslodavci pripreme za sezonu započinju već početkom godine, a potrebne radnike pokušavaju nadoknaditi postojećim radnicima iz poslovnica u kontinentalnoj Hrvatskoj. Potom slijede studenti, a tek onda pravi sezonski radnici s ugovorima na određeno vrijeme. Duplančić ističe kako su strani radnici vrlo malobrojni u sektoru trgovine, a uglavnom dolaze iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.

U turizmu je sasvim druga situacija, stranih radnika je sve više, a institut stalnog sezonca poslodavci jako često iskorištavaju. Od svih radnika u turizmu, vrlo je mali broj stalno zaposlenih domaćih radnika.

Većina hotela posluje sezonski, no postoje određene razlike između sjevernog i južnog Jadrana. Naime, na sjeveru sezona traje dulje, nekad čak i do studenoga, a na jugu najčešće završava s rujnom.

Benović ističe kako većinu kućnih kolektivnih ugovora sindikat ima potpisano u velikim hotelskim lancima. Ondje su prava domaćih, sezonskih i stranih radnika ista. No Benović naglašava kako postoje primjeri gdje su stalno zaposleni domaći radnici ogorčeni, jer smatraju kako sezonski i strani radnici imaju bolja prava od njih, navodeći osiguran smještaj i hranu kao primjer.

Sezonski rad neodvojiv je od šireg pitanja stranih radnika, pogotovo u turizmu kojeg posljednjih nekoliko godina karakterizira velik nedostatak radnika.

Pravi pokazatelj „ovisnosti“ hrvatskog turizma o sezonskim i stranim radnicima je i prošla sezona koja je, unatoč pandemiji, bila vrlo uspješna, a zbog činjenice da MUP radne dozvole za strane radnike nije izdavao dovoljno brzo, neki hoteli nisu mogli otvoriti svoja vrata na vrijeme.

Iz godine u godinu, u turizmu radi sve više makedonskih radnika koji su se, smatra Benović, nakon rada u Hrvatskoj, često osjećali prevarenima i razočaranima jer poslodavac nije poštivao ono što je dogovoreno, a bilo je i primjera kada su radnicima od plaće odbijali i troškove za struju i režije.

Stoga STUH u suradnji s makedonskim sindikatom turizma učlanjuje radnike iz Makedonije, dajući im potporu za vrijeme rada u Hrvatskoj i osiguravajući im rad kod poslodavaca gdje postoji kolektivni ugovor koji se poštuje.

Razlog za sve manji broj stalno zaposlenih domaćih radnika u turizmu Benović vidi u sezonalnosti, niskim plaćama, ali i nesigurnosti radnoga mjesta. Stoga STUH u dijalogu s poslodavcima zahtijeva veću sigurnost za stalne sezonske radnike, kroz model kojim bi nakon tri godine rada kod poslodavca koji zapošljava na neodređeno, stalni sezonski radnik imao prioritet kod zapošljavanja na neodređeno, ali i pravo na otpremninu. Iako mnogi hoteli to već rade, Benović naglašava kako ne postoje kriteriji, te spominje primjer radnika koji već deset godina rade na određeno vrijeme.

U prehrambenom sektoru i poljoprivredi sezonski rad također je u stalnome porastu, kao i broj stranih radnika, pogotovo iz udaljenijih zemalja.  Taj je sektor, navodi Vrbek, postao neatraktivan za domaće stanovništvo zbog velikog broja ugovora na određeno vrijeme i niskih plaća.

Sindikalno organiziranih sezonskih i stranih radnika je malo, jer radnici koji rade na određeno vrijeme ne žele postati članovima sindikata iz straha da im se ugovor ne produži. Vrbek tvrdi da poslodavci takve slučajeve prate, a ima i primjera gdje se stranim radnicima u startu ne preporučuje da se sindikalno organiziraju i da ne pitaju puno.

Izvršna tajnica SSSH Ana Milićević Pezelj podsjetila je i na dvije odredbe na kojima je SSSH inzistirao, a koje su svoje mjesto našle u Zakonu o minimalnoj plaći i Zakonu o strancima – obje od velike važnosti za radnike. Naime, izmjenama Zakona o minimalnoj plaći, inspekcija rada dobila je pravo i zadaću nadzirati ne samo isplatu minimalne plaće u Republici Hrvatskoj, već i minimalne plaće prema proširenom granskom kolektivnom ugovoru za svaku skupinu složenosti poslova.

To znači da će poslodavac kojeg obvezuje, primjerice, granski kolektivni ugovor ugostiteljstva koji će uskoro biti potpisan i proširen, a u kojem postoje četiri skupine složenosti poslova, s ugovorenom minimalnom plaćom za svaku, morati isplaćivati tu minimalnu plaću, a ne onu određenu Uredbom Vlade RH, koja za 2022. godinu iznosi 4.687,50 kuna bruto.

U Zakonu o strancima je, govori Pezelj, SSSH uspio dodati obvezu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje da ne daje dozvolu za zapošljavanje stranih radnika onim poslodavcima koji ne isplaćuju plaće svojim radnicima prema proširenom kolektivnom ugovoru.

Sva tri predstavnika sindikata složila su se kako bi na poboljšanje položaja sezonskih i stranih radnika trebalo utjecati širokom primjenom proširenih sektorskih kolektivnih ugovora, kao što je to slučaj u drugim europskim zemljama.

Time bi se osigurala prava radnika i rang plaća koja bi morali primjenjivati svi poslodavci u određenoj djelatnosti, čime bi se drastično povećao broj radnika pokrivenih tim pravima.

Ogromna je razlika u radu kod poslodavca gdje postoji kolektivni ugovor i tamo gdje ga nema. Kolektivni ugovor nema alternative. Nije samo riječ o odredbama kolektivnoga ugovora, već i o praćenju njegove primjene, intenzivne komunikacije s poslodavcem i učinkovitijeg rješavanja problema“, rekla je Duplančić, a to pokazuju i istraživanja o kojima smo već pisali na ovoj stranici – ondje gdje postoji sindikat i gdje su potpisani kućni kolektivni ugovori, prava se rjeđe krše, radnici su informiraniji o svojim pravima, a primjenu tih prava kontrolira sindikat.

Snimku cijele tribine pogledajte na našem Youtube kanalu: https://www.youtube.com/watch?v=VUsLpX3tYg0

Preporuke s tribine možete pročitati klikom na link

 

Online tribina kako do rada po mjeri čovjeka održana je u okviru projekta „Rad po mjeri čovjeka“, sufinanciranog sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

Podijeli

Vezane vijesti

1 2 3 9
Trg kralja Petra Krešimira IV. 2,
10 000 Zagreb

email: radpomjeri@sssh.hr
© Copyright 2020 - All Rights Reserved
Powered by Panda komunikacije
Rad po mjeri čovjeka projekt je SSSH s ciljem informiranja radnica i radnika o njihovim pravima te o važnosti i načinu sindikalnog organiziranja.
Izradu ove stranice sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Sadržaj stranice isključiva je odgovornost Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram